Što (ne) vidimo i kako (ne) gledamo

Starogrčka riječ thèatron u antici je označavala mjesto namijenjeno za gledatelje unutar arhitektonske strukture koja je služila za prikazivanje predstava. Značajno je da je upravo taj izraz, od mnogobrojnih pojmova iz starogrčkoga kazališnog nazivlja, spontano postao krovni pojam za efemernu umjetnost par excellence i za njezino opipljivo naličje. Kazalište je, prema tome, podređeno prvenstveno gledatelju, njegovu pogledu i sudu. Uloga publike i njezine percepcije scenskog uratka nerijetko je središte različitih režijskih koncepata, pa je tako vrlo lako naići na redatelja čiji se rad fokusira na izazivanje određenih reakcija u gledatelju te njegovo preispitivanje vlastita pogleda na svijet. Međutim ne događa se često da se takvo preispitivanje odnosi ne samo na ono što vidimo, nego i na to kako gledamo. Rad Marca Lorenzija u tom je smislu prilično jedinstven. Talijanski redatelj, u svome drugom uprizorenju u suradnji s ansamblom Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca (ovoga puta u koprodukciji s Teatro Biondo Palermo), doveo je još jednom na riječku scenu ostvarenje koje se ne ograničava pukom provokacijom publike, nego se hrabro prihvaća promišljanja o (ne)stabilnim barijerama gledateljeva pogleda usmjerena prema sceni.

Gotovo neprekidnom uporabom videokamera, publici se uvelike uskraćuje doživljaj živuće predstave / Snimio Dražen Šokčević

Uporište za specifičan vizualni identitet predstave Kamikaze – punog naslova Kamikaze/Zauvijek ću tvojem licu asocirati eksplodirajuće stvari (Kamikaze/Assocerò sempre la tua faccia alle cose che esplodono) – Lorenzi je pronašao prije svega u originalnom istoimenom tekstu talijanskoga autora Emanuelea Aldrovandija. Naracija zamišljenih zbivanja koja su mogla prethoditi stvarnom događaju, tj. atentatu u pariškom klubu Bataclan 2015. godine, priča je upravo o pogledu, o pasivnosti pogleda državnih ustanova na rastuću trulež suvremenog društva. Interakcija mlade nadobudne scenaristice s predstavnicima institucija koje svjesno odbijaju vidjeti goruće posljedice socijalne degradacije ishodišna je točka Lorenzijeve scenske igre.

Zaštitni znak ove predstave – kao uostalom i prve Lorenzijeve suradnje s Talijanskom dramom riječkoga HNK-a, uprizorenja Pirandellova Henrika IV.  –upotreba je izravnog videoprijenosa (u kombinaciji s projekcijama koje potpisuju Edoardo Palma i Emanuele Gaetano Forte) pomoću kamera kojima na sceni naizmjenično upravljaju glumci. Koristeći se ekranima preko kojih publika iz različitih kutova (i na znatno manjoj udaljenosti) prati scensku radnju, ne samo da se šire dimenzije gledateljeve percepcije, nego se stvara i nelagodan kontrast između neposrednosti (tjelesnosti) glumaca i njihovih dvodimenzionalnih pokretnih slika. Lorenzi se poigrava našom predodžbom suprotstavljajući nečemu što vidimo i osjetimo u našem prisustvu – u to spada, osim glumaca, i scenografija za koju je zaslužan Gregorio Zurla, ujedno i kostimograf predstave (asistent je Ivan Botički) – nešto što nam se predstavlja nekim drugim jezikom, nešto što ne možemo jasno smjestiti u određeno vrijeme i prostor. Gotovo neprekidnom uporabom videokamera, publici se uvelike uskraćuje doživljaj živuće predstave te se time pojačava utisak udaljenosti gledališta od scene. Naglašavanjem scenske radnje prividnim približavanjem pogleda publike pozornici pomoću kamera paradoksalno se u gledatelju produbljuje osjećaj ograničenosti vlastita pogleda na scenu.

Među sjajnim glumačkim izvedbama ističu se gostujuća talijanska glumica Eletta Del Castillo, uvjerljivog bivanja na sceni i izvrsne dikcije, i Stefano Maria Iagulli, član Talijanske drame, koji savršeno utjelovljuje grotesknu komičnost pojedinih scena. Ansambl predstave čine i Elena Brumini, Vittorio Camarota, Aurora Cimino, Aleksandar Cvjetković, Serena Ferraiuolo, Mario Jovev, Mirko Soldano i Noemi Dessardo/Andrea Slama.

Kamikaze u režiji Marca Lorenzija (dramaturg i asistent režije je Lorenzo De Iacovo) dinamična je i zanimljiva koreografija filmskog i kazališnog jezika, no unatoč njihovoj međusobnoj usklađenosti (i koherentnosti s oblikovanjem svjetla Roberta Pavlića te glazbom koju potpisuje Enza De Rose i Leonarda Porcilea), ne ostavlja na gledatelja dojam koji bi potaknuo kritičko razmišljanje o tematici samoga djela. Premda politički angažirana, nova predstava Talijanske drame riječkoga HNK-a poprima, radikalnim preoblikovanjem scene pomoću izravnog prijenosa videokamerama, oblik svojevrsne vitrine u koju publici nije dopušteno prodrijeti, nego je smije tek nešto pažljivije promatrati.