ŠANSA ZA SPASENJE

Možeš izabrati

Možeš izabrati biti poput drugih,

U kaljužu svijeta roniti na dah.

Pucati iz cijevi kratkih, poludugih,

Satirući tuđe domove u prah.

Možeš zatvoriti srce ko magazu,

Pustiti da nokat oko brave grebe.

Navući na lice masku, flaster, gazu,

Da ne uđu tuđe čestice u tebe.

Mrmoriti možeš na jutarnjoj misi,

U škrabicu dati zlatnik koji zveči.

Pa huliti potom, gdje Raspelo visi,

Od svog Očenaša ne znati ni riječi.

Možeš biti neuk, osoran i ohol,

Živjeti ko radža, zgrtati s tri ruke.

Letjeti ko vrana, gdje caruje sokol,

I slave se svijeta dočepat bez muke.

Jednom tjedno možeš, kada te zazebe,

Okrenut se zidu i navući surku.

Dati svijetu malo poštede od sebe,

Da te zaobiđe u širokom luku.

Možda tada krene proces i potraje,

Ko kvasac u kruhu i u bačvi vrenje.

Nešto mi govori, signale mi daje:

Nazire se ovdje šansa za spasenje.

Okupana u Kupi

Sad nemam drugih briga, sama sam u svemu:

Grle se dvije rijeke i zvone zvonki kupleti.

Ja mislim koliko ptica cvrkuće istu temu,

I koliko leptira na divlji jorgovan sleti.

Po dnu je krakata čaplja prošarala okom,

Rasplivala je patka svoje goluždravo jato.

Ko opruga od srebra klen me počasti skokom,

Oblaci su u svađi s nebeskim magistratom.

Stari svijet ovdje živi. Kupa je brzotečna.

Svejedno jesam li štriga il’ domina terrestra.*

Znam da jedna je duša od tri u nama vječna,

I osjećam se lijepo, kao Panova sestra.

Svoju umornu nježnost zelenilu zaviještam.

Gdje Priroda je krasna, a divljina je drska.

Ja peteljku ne kidam, kamenje ne premještam:

Sad nemam drugih briga, sama sam kao trska.

* 
Štriga – vještica (lok.); domina terrestra – gazdarica, posjednica, gospodarica imanja .

Javor u Krumlovu

On stoji poput nasljednog princa u bordo samtu,

Zalijevan vinom iz kristalnog krčaga zorom.

Ogrnut slavom i sjajem, sliven živim kolorom,

Kao zvijezda na dlanu – tajni znak hiromanta.

Možda je njegova krošnja bila štit protiv tuče,

Svod doma, gdje je vatra stara čuvarica noći.

Sveti je Vitus* tu stao da stopala namoči,

Čekajuć da se naši strahovi razobruče.

Al’ ispod neba prelijeću i orlovi i svrake,

Love nas poput plijena, kukce i opnokrilke.

A Izdaja je duši hrana, govori Rilke;

Pa, što bismo mi htjeli, nevrijedni milosti svake?

Svi smo nitko i ništa: naši mjeseci su farsa.

Nadijevam im imena: Nesječanj, Rujopad, Strpanj.

Od uspomena jadnih habit božjaka skrpaj,

Pa ga po svijetu nosi, kao znak ubogog Parsa.*

Osjećam kako ljepota prolazna je i skupa.

Javor u Krumlovu* stoji, gorčinu poraza skuplja.

Zjenu što žudno ga pije, sakrit će mračna rupa.

Nikad ga naše oči neće gledati skupa.

* 
Sveti Vid/Vitus – kršćanski svetac sa Sicilije, mučenik;

    
Česky Krumlov – grad na okuci Vltave, gnijezdo plemića Rosenberga, poznat od 13. st.;

    
Parsi (Perzijanci: etničko-vjerska zajednica, podrijetlom iz Irana, rasuti u dijaspori, manjina).

Izvještaj nove tuge

Tuga za susjednim stolom jede kolač od sira.

Kisela je i mračna, ružnjikava je tena.

Od loših snova i teške probave napaćena,

A među stvarima dnevnim one najteže bira.

Kako ta ujesti znade, kako ti zidove ruši,

Razvlači temperu mračnu po mjestu uspomena.

Frkće ko gluhi mačak, zaskače na ramena,

Ostavi ti prazninu i nabore na duši.

Nemoj misliti da ću rasplakat se od derta;

Znam tu podmuklu špiju, intriganticu staru.

Rado bi vidjela kako trunem u tvom ormaru,

Prašna i savijena ko vunena koperta.

Ne, neću joj se dati, kažem ti otvoreno:

Možda te na tom mjestu jednom vidjeh u sjaju.

Ali svi znamo koliko pjesničke utvare traju:

Meni nek’ moje bude, a njoj ostavljam njeno.

Kažu da ima sto lica, a radost samo jedno.

Da je plemenita roda i da pročišćava jako.

Kako bilo da bilo, mučna je podjednako,

Jer možda obratno vele, a meni je svejedno.

Nebeski koncert pred kišu

Poleglo sve je dolje. Pod blazinama stenje.

Kad svijet izgori, tko će nebeske krave musti?

Spržene žudnje u žezi, suho i mrtvo korijenje,

Orljava glazbe; matre , da dažd se nebeski spusti.

No, oblaci su ipak prelijepi. Još nema kiše.

Pod užarenom zvijezdom idem za karavanom.

Kako je dobro znati, da nikad i nigdje više,

Ma gdje se sastajali, nećeš me sustići ranom.

Vacantia magna

Čini se da je sve u ravnoteži,

Da mirisi se šire iz kužine.

Da pas na muhu iz dosade reži,

A težak samo o maslini brine.

I rublje da je i od snijega bjelje,

I tvoja ruka sretna dok ga skida.

Hlad stavlja znamen križa na pročelje,

Dok sjene plešu tanac svetog Vida.

U prirodi je stanovati slatko,

Naranča svjetlo procijedi kroz prizmu.

Pod jezikom je slatkasto i glatko:

Slavimo dodir, ljepotu, karizmu.

I samo nekad nesklad vrpcu cimne,

Na uzbunu se lecne malo zvono:

Jasnoća digne tri zavjese dimne:

Sve kao tu je, samo fali Ono...

Još tamni koža tu pod suncem Juga,

I premda blista zubalo od pjene,

Znam što bi Sergej rekao iz cuga:

Ne, ti ne ljubiš i ne žališ mene.

Lijeganje u Ostrošcu

Leći, zaleći, poleći, u jari prileći malo:

Igrati igru mašte, slagati riječi u lanac.

Misliti isposnik da si, pater dominikanac,

I da ti nije nešto do svjetskih draži stalo.

Leći na grbava leđa, uspraviti se kruto,

Ne otirati čelo, niti trzati petom.

Daj da ti kipar kaže na usta, oštrim dlijetom,

Što se sve može uvući u tijelo polegnuto.

I kost odmora treba, dok umor kandžijom šiba,

Biti ko suho saće, sred pčelinjega zuja.

Krletka prsni koš je, za nijemoga slavuja,

A utroba je bunar, pun svjetlucavih riba.

Oblaci nose budućnost... Fluidno neko stanje.

I što da sapinje žudnje remenje crnosjajno?

Tu, negdje na Ostrošcu, ukipiti se trajno,

Leći kraj kamene Žene, učini njeno znanje.

Essentia vitae

Što će s tužnima biti, kad tuga svijet preplavi,

S pametnima, kad naprijed dođu svi loši đaci?

Kad paravan zakrili posljednji vidokrug pravi,

A pjesme pisati stanu lude i osrednjaci?

Hoće li pusta zemlja naš korijen držati moći,

Kad neljubav zavlada, što će tad s nama biti?

I kome ćemo potom vrisnuti usred noći,

Na krivi kalup što smo nemarnom rukom sliti?

Risanje Risnjaka

Stvarno bih voljela da mi je dano

Mirisati kao purpur origano:

I da sam pužić, svijen kao knuta,

Pa da me šarena patkica proguta!

Dala bih da me zavrbuje vrba,

Da budem podlogom svečanoga grba.

I da me smreka u smolu obloži,

Glazuru zlaćanu razvlačeć’ po koži.

Negdje kraj jezera, u paučje doba,

Da se sva pozlatim ko ginko biloba.

Pa da me plate koliko im vrijedim:

Da se ne naboram, nikad ne posijedim.

Ljekobilju blagom predala bih jetkost,

Pa u svijetu duha tražila bih rijetkost.

I da taj svijet jednom gestom prenerazim:

Da s risom na uzici Risnjak obilazim!

Tamno oko (9 / 11)

Okovane su oči: okreću se u noćno.

Ozdravljujem polako kroz spašene vizure.

Ko Kasandra se stara palma raširila moćno:

Posljednji su dani umorne kulture.

Mijenja se vrijeme, misli se rascijele.

Iza sna me miris oleandra budi.

O, bespomoćni sapuni koji žele

Trag raspadanja sakriti od ljudi!

Xx

Dan neka bude prazan: da te ne sretnem.

Kao ispaljen metak u gori, prazna patrona.

Doći će uskoro jesen, nijansa smeđih marona,

Vrijeme da se u tuljac od novina prometnem.

Hobotnica na žalu: tragovi sluzavi, gusti.

U kapelici ljeta zadnjoj hosani se klanjaj.

Pa onda novine čitaj, učenost veliku sanjaj.

S ljuskama mene odloži, u koš me usputno spusti.

Ugriz pauka

Zamalo kvasac jutra milosrđe probudi.

Zamalo kliktaj slobode u oblake poleti.

Da Rafael* u nama svoga se imena sjeti,

Da svanemo u rosi, čisti i pravedni ljudi.

Al’ noćni pauk ugriz na ramenu ostavi.

Rasipa pogled u ništa i krv nam oledeni.

Bilo ribani ledom, il’ vatrom opečeni,

Mi ustadosmo hladni, neživi, studeno plavi.

*

Rafael – arkanđeo, „Bog koji je uspio izliječiti“: nagovor ljudima da utječu na svoje postupke.

- - - - -

Stari svijet Panove sestre

Piše Darija Žilić

Božica Jelušić ugledna je hrvatska književnica i prevoditeljica, kulturna djelatnica, autorica 64 knjige, dobitnica brojnih nagrada i stipendija, spomenimo samo nagrade „Tin Ujević”, „Fran Galović”, Maslinov vijenac te Fulbrightovu stipendiju. Od naslova spomenimo bar neke kao što su pjesničke knjige Riječ kao lijepo stablo, Kopernikovo poglavlje, Flaute u inju, Arealirika, Nočna steza te izabrane tekstove Slovostaj, roman Teška ljeta, ekološke eseje Pogled stablu, te eseje i portrete Znak na zemlji. Rođena je 1951, diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu, a od rane mladosti piše poeziju i prozu.

Pišući o poetici Božice Jelušić, Cvjetko Milanja uočio je hijazam, podjelu na onaj dio pjesama i zbirki koji njeguje „male forme“ (katrene, rimovane dvanaesterce i deseterce, ponekad četrnaesterce) i bliskost novosimbolističkoj poetici, osjećajno-sentimentalističkom odnosu prema svijetu, krajoliku, te ideja biofilnosti, neukrotivosti, ali i trpka pastorala. S druge strane hijazma postoji pak pjesnički opus u kojem se autorica koristi tipom slobodnog stiha, a za razliku od već spomenuta vitalizma i suglasja s prirodom, u tom dijelu opusa, piše Milanja, nalaze se mrkli motivi, sfera otuđenja, egzistencijalizam koji autoricu povezuje s prethodnim književnim grupacijama krugovaša i razlogovaca. No to ne znači da je moguće tako jednostavno podijeliti oba opusa na dvojnu poetiku jer i u tzv. klasičnim formama može se osjetiti ironijski prizvuk. Jelušić tim formama, naizgled tek starinskim, jer riječ je o stilskim paradigmama simbolizma i impresionizma, donosi vlastiti pečat. Ideja prirode kao prapočela, opojnost osjetila, povezivanje vanjskih oblika i unutrašnjeg života, brojne intertekstualne referencije, igre riječima, versifikacijsko umijeće, sve to čini poeziju Božice Jelušić posebnom. Kao i to da ona pisanjem neposredno reagira na društvo, odgovara na etička i ontološka pitanja, pa su pjesme i filozofične, duboko proživljene. U pjesmama iz novog rukopisa Zemlja odsutnosti nalazimo i pastoralne slike, ekopoetiku prirode, panteizam, frostovsku ljubav prema „selskom“, motiv vrta kao svijeta u malom i povratak prirode u prvobitno stanje, o kojem je nadahnuto pisala Tea Benčić Rimay u eseju o Božici Jelušić Pustit ću pticu.

No isto tako prisutne su i slike narušavanja mira i poziv, nagovor ljudima da utječu na svoje postupke. U radu Okupana u Kupi, pjesmi s katrenima, Jelušićeva opisuje upravo taj, kako ga naziva, stari svijet, poistovjećuje se s trskom i Panovom sestrom. Spominje i drsku divljinu, tu levistrosovsku neukrotivost Prirode. U pjesmi Essentia vitae pak nalazimo niz retoričkih pitanja koja tematiziraju čestu temu u pjesnikinjinu opusu, a to je upravo vladavina osrednjosti u svemu, u vlasti i pisanju: „Kad paravan zakrili posljednji vidokrug pravi, / A pjesme pisati stanu lude i osrednjaci?“ I to se upravo zbiva u svijetu. Pjesničkim radom Božica Jelušić pomaže da se ta stvarnost oko nas, puna licemjerja, polako razotkriva. Fascinira i u najnovijim pjesmama pjesnikinjina sposobnost da simultano i sinestetički prikaže trenutke promjena u prirodi, da uhvati pokrete bilja i pokrete ptica, da pruži poetsku epifaniju, ali i da govori o pjesničkom umijeću, o postupku stvaranja pjesme. Posebnost je i miješanje registara, mitsko-sakralno i profano, svakodnevno. Uz arkadijske slike, tu su i slike „kvarnog“ svijeta, ili kako ga naziva „strašnog doba“ u kojem bilježi tragove rasapa: „Posljednji su dani umorne kulture“.

Predanim radom, mnoštvom knjiga, rasponom između oblika pjesme, forme, versifikacijskih modela, od pjesama u prozi, nevezanog stiha do čvrstih formi soneta, eseja, putopisa, pripovijetki i romana, Božica Jelušić nastavlja niz, ne posustaje već svagdanu odgovara kritički ili pak sjetno, romantično, pokazujući iznova svu svoju inventivnost podjednako vješto i vrsno i na kajkavskom i na štokavštini.