Prva dama povijesti umjetnosti

Pišući sredinom sedamdesetih o ­alternativnom novinarstvu, ugledna povjesničarka umjetnosti i sveučilišna profesorica, poslije akademkinja, Vera Horvat Pintarić pozvala se na zanimljiva stajališta dvojice filmskih klasika: Carla Dreyera i Fritza Langa. Točnije na intervjue koje su oni svojedobno dali jednom pariškom tjedniku. I Dreyer i Lang ističu da je za umjetničko stvaralaštvo od iznimne važnosti prepoznavanje sitnih, naoko banalnih stvari iz neposredna života. Tako na prilično neinventivno pitanje novinara mora li dobar redatelj posjedovati inteligenciju, snagu i imaginaciju, Lang odgovara: „On mora znati život. Mora poznavati slojeve života, strates of life, Schichten… ili kako se to kaže na francuskom?“ Kriške života, preveo je novinar. Autorica zaključuje da je i za dobro novinarstvo potrebno upravo to isto: poznavanje života i otkrivanje svih njegovih sadržaja. Riječi i rečenice moraju odavati neposredno opažanje, jer su u protivnom nalik čekovima bez pokrića.

Vera Horvat Pintarić uvijek je koračala ispred vremena / Snimila Višnja Serdar

Spominjem davni tekst Vere Horvat Pintarić, objavljen poslije u njezinoj možda najpoznatijoj knjizi Od kiča do vječnosti (1979, 2. izd. 2013), jer mi se čini kako iz njega možemo najjednostavnije ući u srž nastavničkoga, znanstvenog i spisateljskoga rada te iznimne ličnosti. Tko ju je bolje upoznao, tko je, recimo, pohađao njezina predavanja na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, znat će da je to prepoznavanje sitnih, naoko banalnih stvari iz neposrednog života prisutno i u njezinu načinu života. Prepoznat će da je osobno promatranje neposredne stvarnosti od presudne važnosti, jer uvijek je nastojala svoje iskustvo unijeti u govor o naoko složenim i teško razumljivim temama kako bi riječima dala pokriće. Osobnost i osobno iskustvo ne bi nužno bili i posebna kvaliteta da iza njih ne stoji snažna, iznimno obrazovana ličnost bogate imaginacije koja će na zavodljiv, ali krajnje precizan način uspjeti i najsloženije stvari učiniti jasnima.

Nisu je plašile godine

Među velikanima koji nas napuštaju treba sada spomenuti i ime Vere Horvat Pintarić, preminule 27. ožujka u ranim jutarnjim satima. Pisati o njezinu odlasku nije mi jednostavno iz jednostavna razloga. Od rane mladosti, dolaska na studij povijesti umjetnosti, pa do neki dan bio sam vezan uz nju. Isprva kao student, pa asistent i na kraju kao onaj kome je ostavila u nasljeđe svoju katedru i predmete koje je vodila, kome se povjeravala. Dodao bih tu još nešto, a to je činjenica koju uvijek ističem s beskrajnom zahvalnošću, a imenovao bih to utjecajem ne samo na moj nastavnički i stručni rad nego i na nazor na svijet. U komentarima njezina odlaska ističe se visoka životna dob. Da, to je zaista visoka, a u ovom slučaju i lijepa dob, koju je Vera Horvat Pintarić nosila i prihvaćala dostojanstveno, bez straha. Nisu je plašile godine, jer je do kraja bila zaokupljena poslovima koje je voljela i bila im u cijelosti posvećena, a to je umjetnost, čitanje, pisanje te praćenje svih događaja iz svakodnevice.

Kako je Vera Horvat Pintarić gledala na visoku životnu dob, osjetio sam na gotovo usputnom primjeru. Naime, njezin prijatelj, veliki talijanski kritičar i povjesničar umjetnosti Gillo Dorfles doživio je 108 godina. Kada je napunio 103, grad Trst, gdje je 1910. rođen, priredio mu je lijepu feštu u Museo Revoltella. Dorflesove dobre veze sa Zagrebom i Hrvatskom bile su povod da na tu feštu pozovu nekolicinu nas iz Zagreba kako bismo svjedočili o kulturnim vezama talijanskog velikana i svečara i naše sredine. Tjedan prije toga promovirali smo u Akademiji drugo izdanje Od kiča do vječnosti, kojem sam pisao pogovor i gdje se spominje Dorfles, autor najslavnije knjige o kiču Kič – antologija lošeg ukusa. Vera me zamolila da mu dadem knjigu i da ga pozdravim. U Museo Revoltella pristupio sam mu i uz dar prenio mu pozdrave. Dorfles me pogledao i pitao zašto nije došla Vera, sjetio se njihovih zajedničkih trenutaka na groblju u Savičenti, spomenuo hrvatski naslov knjige i ubacivao hrvatske riječi prisjećajući se događaja od prije 36 godina. Začudilo me njegovo izvrsno pamćenje, lijepo oblikovane rečenice, spontano i smisleno prelaženje iz jednog vremena u drugo… Po mojem povratku u Zagreb Vera me pitala kakvi su mi dojmovi o Dorflesu, s kojim je inače razgovarala s vremena na vrijeme telefonom. Rekao sam da me fascinirao mentalnom svježinom i snažnim glasom kojim je izgovarao i vrlo složene rečenice. Uz smiješak je samo rekla da starost nije nužno i hendikep. Taj sam detalj zapamtio i razumio njegovu pouku.

Od Tiziana i Leonarda
do plakata i stripa

U člancima i govorima ovih dana u povodu odlaska Vere Horvat Pintarić ističe se da je bila velika. Da, bila je, a tu su veličinu prepoznavali svi. Bila je velika jer je uvijek koračala ispred vremena, istraživala je i promovirala područja koja su se smatrala marginalnima, koja su bila nevidljiva iz sterilnih prostora akademske kule bjelokosne. Istodobno je s podjednakom pozornošću pratila vrhove kulturne i umjetničke baštine. U njezinoj su bibliografiji imena Tiziana i Leonarda, Francesca Robbe i Miroslava Kraljevića, Pieta Mondriana, Maljeviča i Miroslava Šuteja, uz ona koja je sama pronicavo unijela u taj kozmos. Strip, plakat, televizija, video, masovne komunikacije upravo je ona uvela u akademsku zajednicu. Kada sam sredinom 1970-ih postao njezin asistent i trebao upisati magisterij, zadala mi je temu popularne štampane slike 19. stoljeća, tada potpuno nepoznatu u našoj struci. Vodila me u otkrivanju vrijednosti tih, s umjetničkog aspekta, potpuno nevažnih artefakata, otkrivala koliko male pučke sličice svjedoče o složenosti vremena provincijalne sredine u političkom, kulturnom i civilizacijskome smislu i koje našu kulturnu povijest uključuju u onu širu, europsku.

Vera Horvat Pintarić bila je kozmopolit i savršeno se osjećala u svakoj sredini, u svim mogućim kontekstima, ali je pritom strasno voljela sredinu iz koje je potekla, isticala veličinu hrvatske marginalne, ali nadasve kompleksne i bitne kulture. Nakon diplomiranja povijesti umjetnosti i klasične arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1951. započinje rad na doktoratu, koji je obranila 1959. te objavila knjigu Francesco Robba. Radeći na disertaciji boravila je u Beču na Institutu za povijest umjetnosti i upoznavala metodologiju rada na sličnim primjerima, poput one o austrijskom baroknom kiparu Raphaelu Donneru, suvremeniku Francesca Robbe. Ni Donner ni Robba ne pripadaju kategoriji velikih kipara toga vremena s Berninijem na čelu. Djeluju u različitim sredinama: Donner u Beču, moćnoj prijestolnici zajedničke nam monarhije, Robba u Ljubljani i Zagrebu, na marginama carstva. Pa ipak, dvojica marginalaca gledano iz Rima, neprijeporna središta baroka, jednako se artikuliraju i u konačnici postižu visoke vrijednosti. Spominjem sve to da bih ukazao na iznimnu sposobnost buduće velike povjesničarke umjetnosti koja je uspjela pokazati i dokazati da umjetnost s margine može biti velika u svojoj kompleksnosti.

Radeći na disertaciji Vera Horvat Pintarić je u najznačajnijem znanstvenom i sveučilišnom središtu naše struke, a to su Institut za povijest umjetnosti i Odsjek za povijest umjetnosti Bečkoga sveučilišta, kome su Franz Wickhoff, Alois Riegl, Julius von Schlosser i Max Dvořak izgradili temelje, temelje koje nitko kao što je to činila Vera Horvat Pintarić nije generacijama svojih studenata prenosio i odgajao ih na njima. Dakako, dopunivši nauk tzv. Bečke škole povijesti umjetnosti doprinosima Heinricha Wölfflina i radikalnoga zagovornika formalističke metode u umjetnosti novijeg vremena Clementa Greenberga. Bilo bi pogrešno i vrlo usko razumjeti posebnost hrvatske povjesničarke umjetnosti u njezinu nastavničkom, znanstvenom i spisateljskom radu da se promatra samo kroz prizmu velikih pripadnika struke. Studentima je uz Dvořaka i Wölfflina propisivala čitanje Rainera Marije Rilkea, naprimjer, ističući kako se u Zapiscima Maltea Lauridsa Briggea prepoznaje ono što je smatrala bitnim za struku, a to je detektiranje značenja u krhotinama stvarnosti, točnije tražila je od učenika da pogledom razvija istraživačku svijest kako bi otkrio bît. Na početku asistentskog staža dobio sam od profesorice Rilkeovu knjigu Pisma mladom pjesniku u Kuglijevu izdanju iz 1942. i u prijevodu Josipa Velebita. Tu je knjigu ona dobila u gimnazijskim godinama i držala je kao dragocjen orijentir u budućem samoeduciranju, ali i spoznavanju stručnih i moralnih načela.

Generacijama studenata otvarala je nove obzore, prepoznavala, podržavala i promovirala avangardne pojave u našoj umjetnosti, pa je tako upravo ona otkrila ono što će postati fenomenom Zenit Ljubomira Micića radeći monografiju Josipa Seissela i priređujući mu retrospektivu. Kada su poslije drugi počeli raditi na toj temi, često i ne spominjući njezine doprinose, čudila se i ponekad zgražala nad onim što su oni iščitavali iz donedavno nepoznate građe te donosili krive zaključke. Njezini su alati bili arhivska građa, vrhunsko poznavanje svih aspekata vremena, a konačno i svjedočenje protagonista Zenita, kao što je bio Josip Seissel. Mnogo godina poslije ponovno se dotaknula te teme i s vrlo lucidnim opservacijama svjedočila o autentičnosti zagrebačke sredine, gdje je jedino u tadašnjoj državi mogao nastati eksces koji će s vremenom postati fenomen od velike i opće važnosti koji se sada, po potrebi, interpretira zanemarujući činjenice.

Govorila je o onome o čemu su drugi šutjeli

Bila je među prvima koji su upozoravali na važnost kompjutora u vizualnoj kulturi, istraživala ulogu televizije, kako s aspekta vizualnih medija, tako i u njezinu političkom i općekulturnom značenju. Već 1966. zalaže se za uvođenje predmeta koji bi se time bavio na fakultetu. Godinu poslije, 1967, osnovala je Katedru za vizualne komunikacije i dizajn, 1973. inicirala Video art u Zagrebu. Autori koje je okupljala, poticala i promovirala nalaze se među hrvatskim umjetnicima kojima su vrata relevantnih svjetskih galerija i muzeja uvijek bila otvorena, s vremenom sve više. Smatrala je da imamo vrijednu umjetničku baštinu u svim razdobljima, kompatibilnu onoj općih kriterija. Govorila je i pisala o onome o čemu su drugi šutjeli iz razloga političkih ili elitističkih. Svakoj je temi prilazila jednako ozbiljno, ne promatrajući je nikad izolirano, nikad izdvojeno iz vremena i prostora. S podjednakim žarom, besprijekornim stilom, iz slojeva znanja govorila je i pisala o Miroslavu Kraljeviću i o Dragićevu Tupku, prva je u nas otvorila temu kiča, pisala o realizmima prve polovine 20. stoljeća, i socijalističkom i nacističkom. Bila je prva među uglednim profesorima koja je podjednako rado objavljivala u visokotiražnom magazinu Start, nastupala u emisijama obrazovnog programa RTV Zagreb, a istovremeno izlagala na uglednim međunarodnim skupovima te uređivala višejezični časopis Bit-international (1968), časopis koji je izlazio u doba dok je Zagreb bio svjetski epicentar istraživanja estetskih, znanstvenih i političkih potencijala kompjuterske umjetnosti.

Bila je elitist u najljepšem smislu te riječi, pa i onda kada se bavila kičem, a prezirala je osrednjost i mediokritete. Ono najvrednije što su njezini studenti i suradnici mogli naučiti i usvojiti od onoga što je podučavala bila je potpuna posvećenost i predanost struci, jer struku je smatrala životnim, štoviše moralnim izborom. Bila je stroga i zahtjevna, a tko ju je bolje poznavao vrlo je dobro znao da je prema sebi bila najstroža i najzahtjevnija.