Vijenac 785

Društvo

U povodu smrti francuskoga pravnika i političara Roberta Badintera

Pouke Badinterove komisije za rat u Ukrajini

Piše Jure Vujić

Pouke zaključaka Badinterove komisije itekako su aktualne, budući da se nakon burnog razdoblja pada Berlinskog zida i rata u bivšoj Jugoslaviji, svijet, a posebno Europa, ponovno suočava s ratom

Robert Badinter, francuski pravnik i političar koji je umro 9. veljače, zaslužan za ukidanje smrtne kazne u Francuskoj, poznat je u državama bivše Jugoslavije po tome što je predvodio Arbitražnu komisiju Mirovne konferencije o Jugoslaviji, koja je 1991. zaključila da je SFRJ u procesu raspadanja, na temelju čega su 15. siječnja 1992. države Europske ekonomske zajednice (EEZ) priznale državnu neovisnost Hrvatske i Slovenije u postojećim granicama. Neposredno prije smrti Badinter je izjavio kako je zabrinut zbog „vulkana koji tutnji“ u Europi te je izrazio želju da se Putina izvede pred međunarodnu pravdu, što je i tema njegove zadnje knjige Vladimir Putin: optužba koju je napisao zajedno s Brunom Cotteom (bivšim predsjednikom Vijeća Međunarodnog kaznenog suda) i Alainom Pelletom (bivšim predsjednikom Komisije za međunarodno pravo Ujedinjenih naroda).

 

Francuski pravnik i političar Robert Badinter / Izvor Wikipedia Commons

 

 

 

(Ne)povredivost granica

Badinter se koristio načelom uti possidetis iuris koje potječe iz rimskog prava i usmjereno je na rješavanje sukoba i/ili gašenje zahtjeva de iure ratificiranjem de facto situacije i odnosa snaga na terenu. Isto je načelo korišteno za uspostavu granica novih neovisnih država proizašlih iz dekolonizacije ili raspada saveznih država (SSSR, Jugoslavija, Čehoslovačka). Načelo nepovredivosti granica ponekad može dovesti do priznavanja novih država od strane međunarodne zajednice (npr. Eritreja, Južni Sudan), ali je također predmet jednostranog i ekstenzivnog tumačenja priznanja novih samoproglašenih entiteta koji se također pozivaju na pravo na samoodređenje naroda, (npr. Abhazija, Somaliland) ili pripajanje određenog teritorija drugoj državi (npr. Krim). Načelo nepovredivosti granica također je primijenjeno na nove neovisne države bivše Jugoslavije, a federalni sastavni subjekti mogli su postati suverene države. Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, 1991. godine, unatoč osporavanju novih granica koje je potvrdila Badinterova arbitražna komisija od strane pobunjenih velikosrpskih krugova, granice svih republika potvrđene su i postale su međunarodne granice – s iznimkom Kosova, koje je bilo autonomni teritorij Srbije.

Pouke zaključaka Badinterove komisije itekako su aktualne, budući da se nakon burnog razdoblja pada Berlinskog zida i rata u bivšoj Jugoslaviji, svijet, a posebno Europa, ponovno suočava s ratom, u trenutku kada se zakon sile neoimperijalnih tvorevina poput Putinove Rusije izravno sukobljava s konceptom i modelom neovisnih slobodnih nacionalnih država kojem primjerice teži Ukrajina. Nakon vojne intervencije u Čečeniji i Gruziji bilo je za očekivati da Putin, koji se nikada nije pomirio s raspadom Sovjetskog Saveza, neće poštovati primjenu načela uti possidetis iuris za granice koje su zacrtane unutar Zajednice neovisnih država stvorene 1991. koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza  trebala omogućiti civilizirani razvod između sovjetskih republika. Naime Putinova Rusija kao sljedbenica imperijalnog, unitarističkog i monoetničkog poimanja državnog uređenja, tolerirala je ZND onoliko koliko su iste sastavne jedinice njezinog predvorja „bliskog stranca“ bile lojalne Moskvi.

Aktualnost Badinterove komisije

Često kroz povijesna iskustva geneza sukoba ostaje povezana s najčešće konfliktnim prijelazom iz faze imperijalne dekompozicije u pojavu i izgradnju novih nacionalnih država, kada je prisvajanje i posjedovanje novih teritorija pitanje načela uti possidetis iuris – kako posjedujete, posjedovat ćete – što je bio slučaj s brojnim teritorijalnim  pravnim rješenjima na kraju ratova ili sukoba. To je bio slučaj Badinterove komisije, nadležne za pitanja glavnih pravnih pitanja pokrenutih sukobom između nekoliko republika SFRJ. Princip je to koji je bio suprotstavljen unitarističkim i neoimperijalističkim akterima koji ne poštuju međunarodna pravna načela.

Također treba podsjetiti, na tragu pravnika Carla Schmitta, da je u konfliktnim i ratnim kontekstima uvijek neprijatelj taj koji vas određuje kao neprijatelja. Putinova Rusija dala je u više navrata do znanja da je Zapad neprijatelj te da je iluzorno od Zapada očekivati da će se pokoriti isključivo pravnim normama i pod pritiskom bilo kakvih sankcija. S druge strane bilo koji geopolitički i međunarodni poredak mora se temeljiti na određenom stupnju konsenzusa i povjerenja kako bi se njegove odluke mogle provesti. Međutim rat u Ukrajini razotkrio je krhkost i podjele međunarodnog sustava naslijeđenog iz 1945. godine, dok je ruska agresija duboko destrukturirala međunarodnu sigurnosnu arhitekturu, narušila povjerenje u učinkovitost multilateralizma i produbila jaz između Zapada i ostatka svijeta, prvenstveno Rusije, Kine i globalnog Juga.

Također, razmišljanje o ratu u pravnim i moralnim kategorijama neizbježno uključuje pozivanje na razne doktrine pravednoga rata (bellum iustum), od svetog Augustina do Grotiusa, a slučaj Rusko-ukrajinskog rata, koji se često označava i kao civilizacijski rat između Dobra i Zla, dovodi na sklizak teren ratne eshatologije jer ne trebamo zaboraviti da Putinova Rusija koristi eshatološku dimenziju civilizacijskog narativa „pravednog rata“ protiv „dekadentnog Zapada“ kao izvor legitimizacije totalnog rata.

Vijenac 785

785 - 11. travnja 2024. | Arhiva

Klikni za povratak