Pogranični žanrovski sukobi

Bez obzira na naivne stereotipe, pop-glazba nikada nije bila samo zabava, nego je i ogledalo suvremenog društva koje to društvo prikazuje iz svih kutova, uključujući i one posve iskrivljene. No u posljednje se vrijeme ona sve intenzivnije pretvara u kulturno, političko i socijalno oružje kojim je poželjno udariti po svima s kojima se ne slažete, pa je utopijska uloga glazbe kao društvenog ljepila počela blijedjeti pod teretom činjenice da se pjesme i albumi sve više stvaraju zato da učvrste (ili barem dodatno istaknu) barikade koje dijele „nas“ i „njih“, a ne zato da ih sruše i demoliraju. U srazu tzv. woke-kulture protiv konzervativaca, takozvanih lijevih protiv takozvanih desnih, karijera Beyoncé Knowles-Carter (koja se, dakako, uvijek svrstava u prvu kategoriju) pod posebno je jakim reflektorima. Dovoljno je prisjetiti se njezina nastupa na Superbowlu 2016, gdje je bilo lako uočiti aluzije na radikalne metode Crnih pantera. Dodajmo tome i odjek (sada već pretposljednjeg) albuma Renaissance, ispunjena dance-ritmovima, koji slavi crne queer-inovatore na tom polju. Status obične pop-zvijezde očito ne zadovoljava njezine ambicije, pa će se bivša članica sastava Destiny’s Child tijekom samostalne karijere prihvatiti grandioznog „resetiranja“ svih žanrova suvremene popularne glazbe, od retro-futurističkog soula do synth-popa i housea. 

Cowboy Carter „nije country album,
to je Beyoncé album“

Poprište kulturnih bitaka upravo se preselilo na još osjetljivije područje country & westerna kao žanra koji se desetljećima smatrao predodređenim za bijelu i nerijetko krajnje konzervativnu publiku. Zamišljen kao nastavak trilogije otpočete s albumom Renaissance, Cowboy Carter pripreman je pet godina i pritom ništa nije prepušteno slučaju. Po staroj recepturi uposlena je vojska suradnika, producenata i autora, ali i zvučnih gostiju. Među njima je 90-godišnji veteran Willie Nelson, angažiran u ulozi fejk DJ-a koji povremeno, u sklopu emisije Smoke Hour na fiktivnoj teksaškoj radijskoj postaji KNTRY najavljuje ostale pjesme – primjerice, Texas Hold ‘Em, koja je Beyoncé (rođenoj i odrasloj u kaubojskoj okolini Houstona u Teksasu) osigurala reputaciju prve crne umjetnice u povijesti s pjesmom na vrhu Billboardove country-ljestvice. Sazdana na svim bitnim pravilima country-hita, Texas Hold ‘Em zvuči artificijelno, kao da ju je osmislila umjetna inteligencija, a ne Beyoncé u suradnji s još petoricom autora – no globalni je učinak postignut. Spomenuta pjesma među rijetkim je „čistim“ country-skladbama na albumu dugu 80 predugih minuta.

Uostalom, Cowboy Carter „nije country album, to je Beyoncé album“, ističe autorica i posve je u pravu. Ima tu i hip-hopa, pop-rocka (hrapavi vokal Miley Cyrus zgodno se uklopio u II Most Wanted), R&B-a, folka, pa čak i odjeka opere, u obliku Giordanijeve Caro mio ben, ugrađene u pjesmu Daughter.

Ipak, u koncepcijskom smislu naglasak doista jest na countryju, jer je autoričina namjera bila široko zagrabiti u arhivu i povijest žanra i dokazati ono što su mnogi skloni zaboraviti. Naime bez obzira na to što se vremenom pretvorio u dominantno bijeli žanr, estetika i geneza countryja nezamisliva je bez doprinosa Afroamerikanaca. Stoga se već u prvom Nelsonovu Smoke Hour „interludiju“, u tobožnjem pomicanju radijske skale, izmjenjuju fragmenti pjesama Maybellene (Chuck Berry), Grinnin’ In Your Face (Son House), Don’t Let Go (Roy Hamilton) i Down By The River Side (Sister Rosetta Tharpe) – crnih velikana koji su desetljećima stvarali i dograđivali temelje suvremenog countryja. Dolly Parton pozvana je kao gošća, premda nije otpjevala nijedan ton. Umjesto toga, kraljica countryja najavljuje obradu vlastita klasika Jolene, kojoj je Beyoncé prepravila narativnu strukturu: protagonistica pjesme više nije emotivno uništena djevojka koja divnu partnerovu ljubavnicu (Jolene) preklinje da se smiluje i odustane od njezina supruga, nego snažna žena koja suparnici rezolutno preporučuje da sreću potraži kod nekoga drugog.

S Beyoncé nema šale – riječ je o jednoj od najmoćnijih žena u šoubiznisu, a ako joj svaka pjesma zvuči kao da je u nju ulupano cijelo bogatstvo, to je zato što je tome zaista tako. Decentno je obradila i McCartneyjevu Blackbird s Bijelog albuma Beatlesa, dok je ostatak materijala po starom običaju okitila mnoštvom šarenih referencija, citata, semplova i umetaka: primjerice u pjesmi Ya Ya prepoznajemo Beach Boyse i Nancy Sinatru, a uvod pjesme Sweet / Honey / Buckiin sadrži citat iz evergreena I Fall To Pieces Patsy Cline. Drugdje se čuju Fleetwood Mac (Landslide) i još malo Chucka Berryja, no najbolja skladba jedna je od najjednostavnijih: u Bodyguardu nema gostiju niti semplova – energija je uložena u savršeno jednostavnu strukturu koja evocira ležerne dane soft-rocka 1970-ih.

Na albumu Cowboy Carter Beyoncé je ugostila i Lindu Martell, crnu country-pjevačicu koja je davne 1970. snimila sjajan album Color Me Country, da bi potom, u okolnostima previše snažnih rasnih predrasuda, bila prinuđena odustati od daljnje karijere. „Žanrovi su čudan koncept, zar ne?“ čujemo Lindine riječi na početku pjesme Spaghetii. „Teoretski, njihovu je definiciju lako shvatiti, ali u praksi žanrovi mogu sputavati neke ljude.“ Premda ambicije Beyoncé Knowles-Carter ne poznaju granice, tek će vrijeme pokazati razmjere stvarnog kulturološkog značenja albuma Cowboy Carter koji se, na manje ili više provokativan način, bavi žanrovskim granicama i njihovim posvajanjima. Šteta što na svome popisu crnih inovatora nije istaknula Raya Charlesa, koji je country-glazbu još 1962. na epohalnom albumu Modern Sounds in Country and Western Music redefinirao umjetnički, a ne samo na razini provokativnog spektakla. Za taj pothvat nije mu trebala rekordno skupa produkcija, mnoštvo gostiju i gomila zvučnih citata. Brother Ray imao je tek hrpu izvanvremenskih pjesama. I pravu vrstu emocije.