Ograničenja zaigranosti

Kanonsku Andersenovu bajku o ružnome pačetu više-manje znaju svi. Parabola o drukčijosti koja rezultira odbacivanjem univerzalna je i prostorno, i vremenski, i značenjski, baš kao što to traže najbolje žanrovske tradicije bajke. Pače koje se razlikuje od ostalih pačića po boji perja, pa postane predmetom izrugivanja, eda bi se objasnilo kako je ono zapravo najelegantnija ptica, labud, može se činiti kao definiran teren za dramatizacije. Naravno, to je jedino tako do trenutka u kojem se dramatizacija i predstava na kojoj se ona temelji zadržavaju u prostoru ilustracije. Bajke, iako mogu kreirati snažno postojeći horizont očekivanja kod publika koje su došle vidjeti oživotvorenje poznatih im likova na sceni, zapravo su, svojom univerzalnošću, prostor slućene kreativnosti. Potvrđuju to brojna i redovita postavljanja bajki (i) u hrvatskim kazalištima, koja se redovito kreću negdje između ta dva pola.

Članovi Novog života u predstavi su iskreno zaigrani / Snimio Jasenko Rasol

Kazalište Novi život Andersenovo je Ružno pače postavilo u očekivanom vizualnom ključu i scenoslijedu. Scenografkinja, kostimografkinja i kreatorica lutaka Dunja Niemčić postavila je ilustrativne elemente scenografije koji jasno definiraju mjesto radnje (primjerice, pačju školu), a glumce obukla u žute, odnosno crne kostime s kapama u obliku kljunova na glavi. Dramaturginja i autorica adaptacije Kristina Kegljen i redatelj Mario Kovač dramsku su radnju podijelili u jasno odijeljene scene, ne preduge, s obiljem lako pamtljivih, duhovitih osobina likova (tipično glasanje purana Matana u interpretaciji Vojina Perića, duhovito korištenje prepoznatljive slavonske naglasne dužine u govoru kokoši Mileve, koju utjelovljuje Andrej Drenski). Simpatično je i korištenje ručnih lutaka te glazbeni brojevi (autor glazbe je Željko Špoljarić). Sve je to uglavnom duhovito, dobro izvedeno i uvjerljivo ilustrativno, no nekako se ponajviše zadržava na tim karakteristikama. Razumljivo, Ružno pače predstava je za djecu, i to vrlo malu djecu. No, upravo ju je ta svijest o ciljanoj publici mogla odvesti u promišljenije istraživanje. Djeca su, pokazuju to iskustva, publika koja jest iskrenija od odrasle, ali i publika koja, zbog svoje nenaviknutosti na kanonske izvedbene registre, mnogo otvorenije prihvaća scenska istraživanja.

Članovi Novog života koji sudjeluju u ovoj predstavi odreda su zaigrani i dobro svladavaju specifičnosti tipa predstave koja stalno mora računati na održavanje pažnje publike. Dajana Biondić, Danijela Vidas, Anita Matković, Vojin Perić i Andrej Drenski stalno su u pokretu, živoj suigri, poigravanju antropomorfiziranim karakteristikama svojih likova. Funkcioniraju kao ansambl, komični su, ali u isto vrijeme uspijevaju prenijeti poantu, tj. ilustrirati je i oživjeti.

Ružno pače u konačnici djeluje kao predstava pomalo crtićke fakture. Što je šteta, jer bi kazalište moglo i moralo biti ono mjesto gdje se djeci omogućuje otvaranje svjetova umjesto njihova ilustriranja. No to ne znači kako je Ružno pače loša predstava. Naprotiv, sve je u njoj jasno, sačuvana je i uvjerljivo, bez dociranja, prenesena pouka i poanta bajke, a pritom se nije zaboravilo ni na komični odmak. Međutim ostaje dojam kako se moglo i više, i dalje, i dublje. Ružno pače, kralj riječnih ptica koji se nađe odbačen zbog svoje drukčijosti, dovoljno je univerzalna priča koja to omogućuje.