Odlazak utemeljitelja ratnog spektakla

Nedavno preminuo Veljko Bulajić bio je autor hvaljenih i uspjelih ostvarenja Vlak bez voznog reda i Uzavreli grad, no najpoznatiji je ostao kao utemeljitelj specifičnoga jugoslavenskog žanra partizanske epopeje. Inaugurirao ga je i definirao filmom Kozara, ujedno najvitalnijim izdankom žanra, a proslavio za Oscar nominiranim ratnim spektaklom Bitka na Neretvi. Dok je Kozara amblematski predstavnik žanra, djelo nabijeno emocijama u kojem je Bulajić u nizu ekspresivnih pojedinačnih karaktera kao svojevrsni kolektivni lik predstavio čitav narod, Bitka na Neretvi ipak je nešto drugo. Upravo tim konfuzno režiranim i dramaturški zbrkanim te patetičnim i ideološki opterećenim prikazom „bitke za ranjenike“ zaradio je atribute režimskog redatelja i grandomana koji se šlepa uz dominantne društvene, ponajviše političke i ideološke trendove. Svakako, tom se filmu ne mogu osporiti atraktivnost i efektno predočavanje ratnih zbivanja, što je u kombinaciji s galerijom uglednih svjetskih glumačkih imena koja su u njemu sudjelovala, od Orsona Wellesa i Yula Brynnera preko Sylve Koscine i Franca Nera do Sergeja Bondarčuka i Hardyja Krügera, rezultiralo nizom superlativa.

Veljko Bulajić / Snimio Duško Jaramaz / PIXSELL

Riječ je o najskupljem, najnagrađivanijem, najgledanijem i najprodavanijem filmu ikad proizvedenu na području bivše države, djelu za koje je jedan od plakata izradio veliki Pablo Picasso, a glazbu za inačicu filma namijenjenu američkom tržištu skladao stalni Hitchcockov suradnik Bernard Hermann. Nijedan jugoslavenski film ni dotad ni poslije nije se mogao pohvaliti takvim imenima, kao ni domaćom zvjezdanom glumačkom postavom na okupu (Boris Dvornik, Milena Dravić, Ljubiša Samardžić, Velimir Bata Živojinović...), a rezultat svega je bio zanatski nevješto skrojen propagandni film koji je s druge strane ispunio svoju temeljnu funkciju – mitološki prikaz partizanske borbe i žrtvovanja. Iako u uvodu navedene Titove riječi o „bratstvu i jedinstvu kao najvećoj tekovini NOB-a na kojoj počiva Jugoslavija“ odavno zvuče promašeno i tragikomično, uzbudljivi prizori bitaka, umiranja s pjesmom na usnama i stalnom tragikom obilježenih ljubavi cjelini osiguravaju gledljivost i određeni trash šarm. Djelom nezgrapno izvedene mozaične strukture, u kojem se dijalozi mahom svode na revolucionarne fraze, dominiraju tipski i plošni karakteri, a njihovoj uvjerljivosti, s iznimkom Yula Brynnera, ne pomažu ni dokazani glumci.

Najuspjeliji film u čitavoj Bulajićevoj karijeri, koja je s manje ili više skokova trajala šest desetljeća, a da je uspio dovršiti snimljenu ali zbog financijskih problema nikad prikazanu ratnu dramu Bijeg do mora trajala bi i gotovo sedamdeset godina, sjajna je socijalna drama Uzavreli grad iz 1961. Bulajić je bio i suscenarist filma ovjenčana Velikom Zlatnom arenom te Zlatnom arenom za najbolji scenarij, kao i Posebnom pohvalom žirija dotadašnjem amaterskom glumcu i debitantu Zaimu Muzaferiji. Posrijedi je svojevrsni nastavak autorova dvije godine ranije realizirana debitantskog naslova Veliki transport, u kojem se pozabavio temom kolonizacije, dok je u tematskom fokusu ovog filma industrijalizacija.

U suradnji sa skupinom scenarista, među kojima su i Radenko Ostojić, suscenarist Zasede Živojina Pavlovića te cijenjeni pomoćnik redatelja na filmovima Fadila Hadžića, Branka Bauera, Kreše Golika…, te nepotpisani Krsto Papić i Vladimir Spindler, koji će s redateljem već sljedeće godine surađivati na spomenutoj Kozari, Bulajić je s osloncem na izraženu poetiku talijanskog neorealizma i mozaičnu dramaturgiju kreirao impresivnu galeriju likova i njihovih slojevitih međuodnosa. Riječ je o djelu u kojem su protagonisti efektno profilirani i uklopljeni u širu sliku društva te koje pored odlično režiranih masovnijih scena s dojmljivo kreiranim mizanscenama te realističnih prikaza pojedinaca s ruba društva poput kriminalaca i prostitutki, odlikuju i spretno oslikavanje rodnih odnosa u ondašnjem društvu kao i izražena simbolika kojom se rađanje poslijeratne Zenice uspoređuje sa stvaranjem Jugoslavije i društva u njoj.

Bulajić je bio neosporno veliki redatelj, jedan od najvećih u kinematografiji nekadašnje države. Školovao se na glasovitoj filmskoj školi Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Dva je puta bio član glavnog žirija festivala u Cannesu, a njegovi su se filmovi prikazivali u konkurencijama i tog i venecijanskog festivala. U većini se djela afirmirao kao odličan pripovjedač i vrstan organizator. Bio je i filmaš velike geste i sklon pompoznosti, redatelj koji je najuspjelija djela realizirao od kraja 50-ih do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća. Najmarkantnije je obilježio jugoslavensku kinematografiju tog vremena, ali je nakon izvrsna dokumentarca Skoplje ‘63 i vrlo uspjele ratne drame Pogled u zjenicu sunca izgubio nekadašnju autorsku intrigantnost i snagu te se pretvorio u režimskog autora opterećena ideološkim prtljagom.

Znao je on i dalje biti provokativan, osobito u satiričnom povijesnom trash-fantasyju Čovjek koga treba ubiti, filmu temeljenu na legendi o samozvanom crnogorskom caru Šćepanu Malom. Taj križanac subverzivne političke alegorije, bizarne fantastike i kritike crkve redatelj je obogatio nizom dodatnih intrigantnih detalja, od za ono vrijeme radikalnih motiva paklenih orgija i sadomazohizma, seksualnog oslobađanja i istospolne ljubavi, do kritike hladnoratovske podjele svijeta.

Tijekom posljednja tri i pol desetljeća života Bulajić je realizirao svega tri dovršena filma, biografsku ratnu dramu Donator, suhoparnu i bezličnu priču o kontroverznom kolekcionaru umjetnina Erichu Šlomoviću, pretencioznu, dramaturški neuravnoteženu i nerafiniranu povijesnu biografsku dramu Libertas o životu Marina Držića te nezgrapan ali u cjelini solidan dokumentarac Mjesto sjećanja: Vukovar. Valja se nadati da će se što skorije steći uvjeti za prikazivanje njegova posljednjeg ostvarenja, Bijega do mora.