Uz knjigu Petre Vugrinec, Hrvatsko slikarstvo simbolizma i secesije
Iako se na prvi pogled može činiti da je o nacionalnoj modernoj umjetnosti gotovo sve poznato te da je njezino tkanje detaljno protumačeno i svakomu jasno vidljivo, potrebno je zaključiti da nedostaju mnogi monografski prikazi osnovnih stilskih i idejnih umjetničkih formacija koje su oblikovale hrvatsku modernu kulturu. Nedostaju i noviji sintezni pregledi cjeline, što je posljednjih godina više puta istaknuto na skupovima posvećenim stanju u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Neki će, zasigurno, prigovoriti da je promatranje umjetničkih tijekova kroz smjenu oblikovnih i stilskih dostignuća – odnosno uspostavljanje neupitne formalno-stilske rešetke – metodološki prežitak te da je i hrvatsku umjetnost potrebno početi sagledavati mimo uvriježenih kanonskih vrijednosti, koristeći se inovativnim perspektivama koje se posljednjih godina pojavljuju na disciplinarnom obzoru. No unatoč opravdanosti uporabe takvih perspektiva, valja istaknuti da svaka samosvjesna nacionalna kultura iznova sagledava kanonske umjetničke vrijednosti, upravo kako bi bile ili potvrđene ili izmijenjene, odnosno kako bi novi naraštaji stručnjaka ulazili u dijalog sa svojim prethodnicima, propitujući njihove valorizacije i nadograđujući njihova tumačenja. U tom smislu, stilski, oblikovni i idejni korpusi i dalje su – a potvrđuju to i brojni primjeri iz inozemstva – ključne jedinice umjetničkog gradiva koje zahtijevaju opetovanu povijesnoumjetničku obradu.
Izd. ArTresor, Zagreb, 2023.
Bela Csikos Sessia, Svečanost ljiljana, 1900.
Unatoč svjesnosti o onome što u okviru struke nedostaje, hrvatski se povjesničari umjetnosti danas rijetko prihvaćaju pisanja opsežnih monografija kojima su teme povezane uz veće cjeline ili su pak problemski orijentirane. Razloga je za takvo stanje mnogo, a neki od njih zasigurno su bliski kontinuiranim zahtjevima za što većom produktivnošću stručnjaka u što kraćem vremenu, kako na području kulture, tako i unutar humanističkih znanosti. One koji takve zahtjeve postavljaju ne zanima što se i kako radi, već je jedino važno kvantificirati rezultate. Stoga je pothvat povjesničarke umjetnosti Petre Vugrinec – a doista jest riječ o važnu i hrabru djelu – vrijedna iznimka unutar discipline, ali i okviru stručnoga nakladništva. Knjiga Hrvatsko slikarstvo simbolizma i secesije nastajala je, naime, desetak godina – na temeljima istoimenoga doktorskog rada, ali i nekoliko istraživanja provedenih za izložbe koje je autorica postavila u zagrebačkim Klovićevim dvorima – a izdavač ArTresor u nju je uložio osobit trud, što je vidljivo na svakoj stranici knjižnog bloka. Riječ je o monografiji tvrdog uveza, kvalitetno otisnutoj, jednostavno prelomljenoj pa stoga i lako čitljivoj, s velikim brojem većih i manjih reprodukcija u boji.
Što, dakle, donosi knjiga o simbolizmu i secesiji u hrvatskom slikarstvu i kako prikazuje taj važan odsječak hrvatske moderne umjetnosti? U pokušaju sažeta odgovora na pitanje o autoričinu povijesnoumjetničkom prinosu, valja se prisjetiti Božidara Gagre, povjesničara umjetnosti koji je dobar dio svoga truda posvetio upravo tumačenju secesije. Osim što je organizirao prvu izložbu posvećenu secesiji u Hrvatskoj 1977. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, u nekoliko tekstova koji su posjedovali namjeru sinteznoga sagledavanja početaka hrvatskog modernizma – a u svojoj problemskoj utemeljenosti ti tekstovi nedosegnuti su sve do danas – Gagro je sagledao secesiju na relevantan način, pružajući mogućnosti za plodan dijalog i razgranatu nadogradnju. Upitat će se, u jednom od njih, prije više od pola stoljeća, postoji li secesija na slikama. Afirmativan odgovor Gagri je bio neupitan, a Petra Vugrinec svoju opsežnu studiju temeljit će također upravo na tom jednostavnom pitanju. Uzimajući u obzir tumačenja niza hrvatskih povjesničara umjetnosti – Vinka Zlamalika, Jelene Uskoković, Grge Gamulina, Igora Zidića te spomenutoga Gagre – ali naslanjajući se i na ključne pristupe europskom simbolizmu inozemnih povjesničara umjetnosti – od glasovite sinteze Hansa H. Hofstättera, sve do recentnoga kontekstuirajućeg pregleda Michelle Facos – autorica prije svega unosi jasnoću u problematiku terminologije. Kada se govori o secesiji, onda se misli na određene stilske oznake, dok je pojam simbolizma otvoren za različite načine razumijevanja, a odnosi se prije svega na stanje duha, subjektivno u najširem smislu, ideje potaknute prošlošću, mitovima i legendama, dominaciju podsvijesti, razradu tema i motiva iz književnosti… Petra Vugrinec na početku knjige nudi i okvirnu – ni u kojem slučaju striktnu – podjelu na razvojne faze simbolizma u hrvatskom slikarstvu; formativnu (1891–1905), afirmacijsku (1906–1910) i autohtonu (1910–1918). Stvorivši tako terminološki i razvojni okvir umjetničke pojave, autorica suvereno polazi u njezinu razradu.
Kao što je već istaknuto, Petra Vugrinec prvo široko zahvaća disciplinarnu povijest tumačenja simbolizma u Europi i Hrvatskoj, da bi se zatim detaljno pozabavila razvitkom simbolizma u europskom slikarstvu. U tom poglavlju saznaje se ponešto o društvenom kontekstu i položaju umjetnika, motivsko-stilskim odrednicama te se donosi pripovijest o tom umjetničkom fenomenu na čitavom prostoru kontinenta, od Norveške na sjeveru do Italije na jugu. Potrebno je upozoriti da je u domaćoj stručnoj literaturi doista rijetka pojava da se toliko sistematično i detaljno analizira europski kontekst; najčešće se relevantna zbivanja zahvaćaju samo panoramski, upućujući na najvažniju literaturu, ono što se na engleskom naziva further reading, pa to autoričino pregnuće vrijedi osobito pohvaliti.
Potom saznajemo detalje o društveno-povijesnom okviru nastanaka te razvitka simbolizma i secesije u nacionalnom slikarstvu. Posebno je izdvojen proces urbanizacije i napretka Zagreba kao ekonomskog i kulturnog središta, što je bila osnova za nastanak i ukorjenjivanje obrađene umjetničke pojave. Slijedi minuciozan pregled raznolikih simbolističkih dosega; kao osnovnu jedinicu s pomoću koje će se pratiti taj razvitak autorica izabire izložbe održane u Hrvatskoj i inozemstvu, a na kojima su izlagali središnji protagonisti, hrvatski slikari. Tako saznajemo ponešto o nizu izložaba, od Izložbe Društva za umjetnost i umjetni obrt održane u Obrtnoj školi 1891. do izložbe Hrvatskoga društva umjetnosti u Umjetničkom paviljonu 1909, a zatim i o izložbama Saveza Lade i Društva Medulić do 1918. godine. Na taj je način autorica pruža relevantan prinos u posljednje vrijeme propulzivnoj istraživačkoj temi, povijesti izložaba.
Iznimno važno poglavlje, na temelju kojeg se donosi niz zaključaka o relevantnosti domaćih slikarskih simbolističkih ostvarenja u europskom kontekstu, ali i o obilježjima koja čitav umjetnički kompleks početaka nacionalne moderne umjetnosti čine apartnim, posvećeno je širokom rasponu simbolističkih tema i motiva. Svi upoznati s radom Petre Vugrinec koji je prethodio objavljivanju ove monografije – a riječ je, među ostalim, o tumačenju opusa Roberta Auera, Vlaha Bukovca i Joze Kljakovića – znaju za njezin izniman senzibilitet za analizu i tumačenje tematskih i motivskih sklopova. Suglasje slikarstva simbolizma s književnošću u ovom je poglavlju u prvome planu.
Naposljetku, autorica analizira simbolističke dijelove opusa ključnih protagonista, njih dvadesetak. Posvetivši zaslužnijima veću pažnju (Bukovcu, Račkome i Čikošu, primjerice), Petra Vugrinec i ovim je kraćim zapisima o umjetnicima stvorila nova te pružila pregled postojećih znanja, zahvaljujući kojima će razumijevanje obilježja simbolizma u hrvatskom slikarstvu biti bitno olakšano. Posljednje poglavlje donosi pak sažete zaključke o najvažnijim problemskim sklopovima obrađenim na prethodnim stranicama monografije. Zahvaljujući tom poglavlju te katalogu djela simbolizma i secesije – koji i neupućenu čitatelju daje do znanja da je autorica kustosica po vokaciji – monografija posjeduje i udžbenička obilježja, što je usmjerava ne samo prema disciplinarnoj i ostaloj stručnoj publici, nego i prema širem čitateljstvu s interesom za umjetnost.
Slikarstvo simbolizma stoji na počecima hrvatske moderne umjetnosti. Pogled prema Europi te novim idejama i vrijednostima, koje su se afirmirale u mnogim europskim umjetničkim središtima, nepovratno je obilježio i taj umjetnički kompleks. Jedan od najvažnijih ciljeva Petre Vugrinec bio je upravo osvijestiti vrijednost hrvatskog slikarstva, odnosno potaknuti njegovo sagledavanje uz bok najvišim europskim dosezima. Ovom monografijom to je i postigla; hrvatski slikarski simbolizam, koji je dosad obrađivan parcijalno i promatran ponajprije unutar pojedinih opusa, predstavljen je u cjelini i valoriziran u europskom kontekstu. Stoga će svima koji će u budućnosti nastojati tumačiti početke hrvatske moderne umjetnosti rad Petre Vugrinec morati biti uvijek pri ruci.
785 - 11. travnja 2024. | Arhiva
Klikni za povratak