Nepoznata stvarnost književnog stvaralaštva

Predstava U potrazi za Ivanom u režiji Morane Dolenc nastala je prema istoimenome romanu Sanje Lovrenčić, koja je i autorica dramatizacije. Roman je objavljen 2006, a iduće je dobio Nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“. Riječ je o biografskoj fikciji o Ivani Brlić-Mažuranić koja je sadržajno iznimno bogata, budući da se Sanja Lovrenčić koristila bogatom arhivom pisama, bilješki i dnevničkih zapisa. Predstava prati život Ivanin život od rođenja u Ogulinu 1874, preko života u Slavoniji sa suprugom Vatroslavom Brlićem, do tužne i samotne smrti u Zagrebu 1938.

U predstavi tri glumice igraju Brlić-Mažuranić,
svaka u drugom životnom periodu / Snimila Ela Pustajec

U predstavi naslovnu junakinju igraju tri glumice, svaka u drugom životnom periodu. Katarina Perica Kirin s veselom vrckavošću igra književnicu kao djevojčicom koja je odmalena znala da želi biti spisateljicom. Marina Kostelac utjelovljuje ju kao toplu i brižnu mladu majku koja se ne snalazi najbolje u novoj ulozi. Posljednju etapu života Ivane Brlić-Mažuranić, obilježenu usamljenošću i bolešću, dirljivo i bez greške igra Matilda Sorić, pritom ne upadajući u zamku pathosa. Njihova suigra na sceni vješta je i ravnopravna te se međusobno u izvedbi nadopunjuju. Scenski pokret Rebeke Čuljak precizno je određen, ali ne otežava kretnje glumica, štoviše, atraktivan je i zaigran. Sve su tri glumice odjevene u dugu smeđu haljinu (za kostime je zaslužna Tihana Ostreš) s malim varijacijama.

Scenografija se želi približiti vremenu u kojemu je Ivana živjela pa se na sceni nalaze sobna lampa, stari pisaći stol s knjigama i papirima, stara drvena lijepo izrezbarena stolica te jedan naslonjač. Osim toga, na sceni se nalaze mala crna dječja kolica i kovčeg, koji signaliziraju smrt djeteta.

Djeca su zgodno simbolizirana papirnatim košuljicama, čime se aludira na ideju knjige, odnosno umjetničkog djela kao duhovnog i intelektualnog potomka koji će nadživjeti svoju majku autoricu. Što se tiče lutki, čiji dizajn potpisuje David Peroš Bonnot, kao i scenografije, one su izgledom i svrhom prilično jednostavne i ne zauzimaju mnogo scenskog prostora. Crteži su to ljudi i naselja spojeni na metalnu polugu koja je magnetom pričvršćena za široke metalne okvire koji stoje u pozadini na kotačima. Na jednom od okvira stoji velika rola papira s ispisanim rečenicama iz pera Ivane Brlić-Mažuranić. Glumice će tijekom izvedbe više puta ponoviti sekvencu mahnitog pisanja olovkom, slikajući tako spisateljski žar književnice. Igra s papirima na sceni jako je efektna i naglašava dojam intimnosti i zaigranosti naslovnoga lika.

Usprkos zaigranosti i entuzijazmu glumica, scenom vlada mračna atmosfera koja anticipira autoričin tužan život i kraj. Posebno je upečatljiva scena bacanja crvenog klupka za vezenje goblena – tri glumice tako čine sliku antičkih suđenica, Mojri, koje u sadašnjem trenutku raspleću klupko života navješćujući pritom i njegov neminovni kraj.

Pisanje je za Ivanu Brlić-Mažuranić bio mehanizam nošenja sa stresom izazvanim očekivanjima roditelja i preranim odrastanjem. Mučno je slušati kako je sebe doživljavala isključivo kao kćer iz dobrostojeće obitelji, koliko joj je teško pao rastanak od majke i koliko je trebala njezinu podršku za života, a majka joj ju nije mogla dati. Tragičnost njezina života kulminira netom prije smrti kada je molila brata i djecu da je prime da neko vrijeme živi s njima, a obitelj se oglušila na njezine pozive u pomoć. Time se stvara dojam kako je svoj život više proživjela pišući kanonska djela za djecu, upisujući svu svoju životnu snagu u književno stvaralaštvo koje će zauvijek imati važno mjesto u djetinjstvima mnoge djece.