Napredak kao uvjet mogućnosti

Odjel za filozofiju Matice hrvatske 25. ožujka organizirao je u Maloj dvorani Palače Matice hrvatske predavanje sveučilišnoga profesora filozofije i etike Nikole Mirkovića pod intrigantnim i aktualnim naslovom Kontinuitet i napredak. Nikola Mirković (Hamburg, 1983) trenutno predaje na Sveučilištu Karlsruhe, točnije na Pädagogische Hochschule Karlsruhe, bio je znanstveni suradnik na sveučilištima u Freiburgu i Koblenz-Landauu, a od 2022. godine ravnatelj je tamošnjega Instituta za filozofiju.

Na sveučilištima u Freiburgu, Baselu, Moskvi i Bostonu studirao je filozofiju, psihologiju i slavistiku. Status doktora znanosti stekao je 2014. na Filozofskome fakultetu u Freiburgu s temom disertacije o filozofiji umjetnosti Martina Heideggera, a koja je kasnije, prerađena i dopunjena, objavljena kod izdavača Mohr Siebeck u Tübingenu pod naslovom Djelo i djelovanje: hermeneutičko istraživanje filozofije umjetnosti Martina Heideggera. Sudjelovao je na mnogobrojnim znanstvenim međunarodnim simpozijima u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te Kini.

Autor je većega broja znanstvenih radova, kao i urednik brojnih knjiga i časopisa na njemačkomu govornom području. U svojim filozofijskim promišljanjima zaokupljaju ga primarno problemi estetike, etike, fenomenologije i hermeneutike.

Vječna pitanja

Tijekom predavanja Mirković je naglasio da se upravo u pitanju sistematskoga smještanja pojma napretka unutar Gadamerove koncepcije povijesnosti krije i razumijevanje pretpostavke sveopćega i sveobuhvatnoga napretka u filozofiji općenito, koji nipošto sam po sebi nije izvjestan, kao i mogući odgovor na zagonetnost tog dijalektičkoga odnosa kontinuiteta i napretka. Naime ta povijesnost razumijevanja u Gadamerovu hermeneutičkom sustavu tiče se prvenstveno svih duhovnih znanosti, a ne tek filozofije. Dakako, pitanje napretka u filozofiji ostaje gotovo trajno nerješivo jer je ujedno teško pronaći odgovor na bilo koji provjerivi porast znanja koji bi se potom tako kvantificiran mogao dati i mjeriti, no upravo taj napredak znanja nipošto u filozofiji nije očigledan, pa ni nedvojbeno utvrdiv. „Vječna pitanja“ o naravi onoga božanskoga (teologika), duševnoga (psihologika) i kozmičkoga (kozmologika) po sebi su već metafizički nerazrješiva. Već se i iz koncepta ljudske konačnosti filozofijsko-antropološki može ustvrditi činjenica njegove radikalne vremenitosti, odnosno uronjenosti u vrijeme obuhvaćeno takvim „vječnim pitanjima“.

Iako je apsolutni napredak filozofijskoga znanja već po vlastitomu postavljanju problematičan, onaj djelomični možda to i nije. Naime takav mogući uzoriti način razrješenja filozofijskih pitanja Mirković pronalazi u djelu Izvori sebstva kanadskoga filozofa Charlesa Taylora, u kojemu on ostaje duboko ukorijenjen u antičku tradiciju Platona i Aristotela u pogledu shvaćanja pojma dobra i njezinoga suvremenoga odnosa spram individualne svijesti, ali ujedno i usmjeren prema prihvaćanju društvenoga napretka proizišloga iz novoga vijeka i moderne. Na taj način Taylor pomiruje shvaćanja pojma dobroga života s istodobnim promjenama u shvaćanju pounutrenja čovjekove svijesti, svakodnevnoga života i individualnosti, čime se na „vječna pitanja“ ne daju zaključni odgovori, nego ih se tek uokviruje i tako u suvremenost ukorjenjuje. Mirković će na kraju predavanja zaključiti:

„Uzimanje u obzir društvenih razvoja omogućuje, dakle, neki napredak u filozofijskoj praksi, a da se samim tim uzimanjem u obzir ne osvaja već novo znanje. Tko filozofiju hoće razumjeti iz njezine hermeneutičke prakse, mora se, dakle, naučiti skromnosti. Napredak u filozofiji ostaje na kontinuiran način parcijalan fenomen.“

Ambivalentan pojam napretka

Izravan povod održavanju ovoga filozofijskoga predavanja, utemeljenoga upravo na pojmu napretka, Mirković pronalazi u političkim posljedicama totalitarnih ideologija 20. stoljeća, što je učinilo pojam napretka kontroverznim u suvremenoj filozofiji, ali i znatno šire shvaćenim – ponajprije u suvremenim diskusijama na temu budućnosti čovječanstva u kojemu se javlja prirodna skepsa prema pozivanju na liberalistički shvaćen pojam napretka karakterističan za 19. stoljeće, imajući prvenstveno u vidu gorka iskustva prošlosti, ali i geopolitičke potrese suvremenosti.

Mirković je doveo svoje slušatelje pred pitanje može li se uopće danas napredak hegelijanski shvaćati kao beskrajno povećavanje ne samo svijesti o slobodi, nego i zbiljske slobode čovječanstva. Pozivajući se na Gadamerovu filozofijsku hermeneutiku, Mirković smatra da se napredak mora nužno shvatiti kao uvjet mogućnosti i pretpostavku kontinuiteta. 

Svrha je predavanja stoga bila doprinijeti produbljenju daljnjih rasprava i razumijevanja ambivalentnoga pojma napretka analizom njegove upotrebe, ponajprije u filozofiji. Da je i više nego ispunilo svoju svrhu i potaknulo publiku na vlastito upuštanje u praksu hermeneutičke filozofije, posvjedočila je i zanimljiva diskusija koja se potom razvila između predavača i njegovih pozornih slušatelja, što je ujedno i najbolji pokazatelj važnosti ovakvih događanja u okrilju Matice hrvatske.