Na dvoru princa Genjija – izložba koja spaja likovnost i književnost

Proteklih je mjeseci pažnju publike u Parizu privlačila izložba posvećena remek-djelu japanske književnosti Pripovijesti o Genjiju te različitim umjetničkim ostvarenjima koje je djelo nadahnulo u proteklih tisuću godina. Pripovijest o Genjiju (Genji monogatari) napisala je u 11. stoljeću japanska pjesnikinja Murasaki Shikibu, a roman se danas smatra jednim od najznamenitijih djela ne samo japanske nego i svjetske književnosti.

Razdoblje Heian – razdoblje
slobode za žene

Razdoblje Heian (794–1185), koje se vremenski podudara s razdobljem ranog srednjeg vijeka na Zapadu, predstavlja vrijeme kulturnog i umjetničkog vrhunca u japanskoj povijesti. Uspostavom Kyota kao nove carske prijestolnice, Japan doživljava jedan od vrhunaca imperijalne moći, a razdoblje će obilježiti vladavina mira. Bili su to preduvjeti za bujanje kulturnoga života. Počinju se razvijati različite ceremonije koje će u narednim epohama činiti okosnicu japanskoga identiteta. Jedan od primjera je igra tamjanom u kojoj su se mirisima nadijevala poetična imena. Uz do tada korišteno kinesko pismo, stvorene su kane (zajednički naziv za japansko slogovno pismo), što će omogućiti uzlet književne produkcije: pojavljuju se nove književne forme poput romana ili priče, a posebno ulogu u tome razvoju odigrat će žene.

Tkani svici Itarôa Yamaguchija

Paravan, razdoblje Edo, kraj 16. – početak 17. st.

Razdoblje Heian obilježio je i poseban položaj žena u društvu koji se u narednim epohama više neće ponoviti. Na dvoru se javlja jedna klasa autorica koje će, koristeći se novim, pojednostavljenim pismom, stvoriti posebnu vrstu književnosti sastavljenu od poezije. Povijest naročito pamti Murasaki Shikibu kao i njezinu suparnicu Sei Shônagon, autoricu profinjenih Zapisa uz uzglavlje.

Murasaki Shikibu (oko 973–oko 1014–1024) najpoznatija je književnica razdoblja Heian i autorica Pripovijesti o Genjiju, djela koje se smatra prvim psihološkim romanom u povijesti svjetske književnosti. Pripadala je plemenitaškoj obitelji Fujiwara, a nakon suprugove smrti postala je dvorska dama na dvoru carice Shoshi. Upravo su joj život na dvoru i društvo u kojem se kretala poslužili kao inspiracija da napiše Pripovijest o Genjiju te su joj omogućili direktan uvid u običaje, svjetonazore i ponašanja ljudi iz plemenitaških krugova i samoga carskog dvora. Bila je priznata već za života, a osim Pripovijesti o Genjiju pripisuju joj se i Dnevnik Murasaki Shikibu (Murasaki Shikibu nikki) te Zbirka pjesama Murasaki Shikibu (Murasaki Shikibu shū). Uvrštena je u Trideset šest besmrtnih poetesa (Nyōbō Sanjūrokkasen), kompilaciju kanonskih japanskih pjesnika koju su sačinjavale samo žene i koja je postala antologijom u razdoblju Kamakura. 

Nosiljka, razdoblje Edo, kraj 18. st.

Pripovijest o Genjiju pripovijeda ljubavne zgode princa Hikaru Genjija koji je sin cara, no kojem nije namijenjeno da jednoga dana postane vladarom. Radnja romana proteže se u periodu od 75 godina te obuhvaća preko 500 likova. Roman je podijeljen u 54 poglavlja koja se mogu svrstati u tri velika dijela, prva dva posvećena Genjijevu životu, dok treći opisuje život Genjijeva nezakonita sina. Roman obiluje raznolikim i zamršenim zgodama, kao i opisima kako glavnog tako i sporednih likova. Iako je i sama autorica djela Murasaki Shikibu živjela na carskome dvoru te se inspirirala ljudima koji su živjeli oko nje, do danas ipak nisu jasno identificirani likovi iz romana, odnosno nema jasne veze između likova i stvarnih osoba.

Set za ceremoniju tamjana, razdoblje Edo

Ono što ovaj roman čini naročito zanimljivim jest razlog zbog kojeg je smatran prvim psihološkim romanom u povijesti svjetske književnosti. Murasaki Shikibu imala je istančan osjećaj za promatranje ljudske prirode pa je u romanu naglasak na opisima likova i situacija, zbog čega ovo djelo nadilazi razinu izmišljene priče o ljubavnim spletkama, ambicijama i moći. Djelom se provlače filozofska razmišljanja o ljubavi i za japansku kulturu tako karakteristična budističkom religijom nadahnuta promišljanja prirode kao alegorije protjecanja vremena i prolaznosti svih stvari. Autoričina euridicija te odlično poznavanje japanske povijesti i kulture omogućuju nam da Pripovijest o Genjijiu ne čitamo samo kao ljubavni roman, nego da kroz njega upoznamo japansku kulturu i način življenja u razdoblju Heian.

Djelo Pripovijest o Genjiju nadahnjivalo je likovne umjetnike od trenutka kada se pojavilo, pa rane ilustracije romana datiraju već iz 12. stoljeća. Budući da se likovna djela ostvaruju u različitim medijima, ujedno se počinje razvijati i izuzetno bogata ikonografija, prvo u slikarstvu, zatim u skulpturi, primijenjenim umjetnostima i na kraju u grafici, sve do stripa. O tome najbolje svjedoči različitost predmeta izloženih na pariškoj izložbi: posebno su brojni prikazi u grafičkoj tehnici, no ilustracije romana krase i dragocjene predmete od keramike i porculana, tekstila (posebice odjevni predmet kimono), javljaju se na kutijama od laka, na paravanima pa čak i na nosiljkama za aristokraciju. Prikaze povezuje poseban stil koji se naziva ­yamato-e, a čija je posebnost da promatrač ima osjećaj da prikazanu scenu promatra odozgo.

U 19. stoljeću razvit će se i prikazi koji parodiraju scene iz romana, u Japanu zvani mitate-e. Osim toga prikazuju se i scene iz romana prilagođene suvremenom trenutku pa su, primjerice, ženski likovi odjeveni u kimono kakav se nosio u razdoblju Edo. Zanimljivo je i da su ženski likovi prikazani u pozama koje se razlikuju od onih u klasičnoj ikonografiji iz vremena nastanka romana. Fascinacija pričom o srednjovjekovnom princu nije oslabjela niti u 20. stoljeću. Razvojem anime i japanskog stripa, mange, priča o Genjiju doživljava nove vizualne interpretacije. Danas se većina Japanaca po prvi put susreće s Genjijem upravo čitajući mange. Stoga ne čudi da je Muzej Guimet čitavu jednu dvoranu posvetio suvremenim autorima i novim interpretacijama pripovijesti.

Tkani svici

Drugi dio izložbe posvećen je doista posebnom djelu. Riječ je o remek-djelu tkanih svitaka nastalih u drugoj polovini 20. stoljeća čiji je autor Itarô Yamaguchi. No da bi se razumjela veličina i važnost ovoga djela, potrebno je upoznati se s povijesnim okolnostima koje su mu prethodile.

Sredinom 19. stoljeća, nakon bolesti koja je zahvatila dudov svilac u Francuskoj, uspostavljeni su odnosi između Japana i grada Lyona, poznatog po tkanju. Godine 1872. tkalci svile iz okruga Nishijin u Kyotu odlaze u Lyon kako bi naučili tkati na Jacquardovu tkalačkom stroju i time unaprijedili svoju proizvodnju. Stoljeće kasnije, tkalac iz Nishijina majstor Itarô Yamaguchi (1901–2007) odlučio je nakon sedamdeset godina karijere život posvetiti djelu kojim bi pokazao kako je umjetnost tkanja zasebna umjetnost iste vrijednosti kao i slikarstvo. Fasciniran oslikanim svicima iz razdoblja Heian koji prikazuju 19 scena iz romana o Genjiju i koje se u Japanu smatra nacionalnim blagom, odlučio ih je reproducirati tkanjem. No, Yamaguchijevo djelo nije puka reprodukcija srednjovjekovnih svitaka, nego njihova reinterpretacija. Autor je prvo rekonstruirao i, kada je bilo potrebno, nadodao scene koje su na svicima iz 12. stoljeća često nepotpune i ponekad neprepoznatljivih boja. Zatim je proveo veliko znanstveno istraživanje kako bi pronašao izvorne boje, proveo brojne testove bojenja te stvorio računalni program koji je sposoban upravljati složenim dvostrukim tkanjem koje omogućuje efekte dubine ili prozirnosti. Jacquardov tkalački stroj koristio je u kombinaciji s drugim metodama tkanja iz raznih regija svijeta da bi proizveo četiri impozantna svitka ukupne duljine oko trideset metara i visine 37,5 cm.

Yamaguchi je tijekom nekoliko godina Muzeju Guimet ustupao svoj rad. Na aktualnoj izložbi sada su po prvi put predstavljena sva četiri svitka popraćena pripremnim crtežima. U posljednjoj dvorani izložbenog prostora svici su prezentirani odmotani pa čitava raskoš boja i bogatstvo prikaza u potpunosti dolaze do izražaja. Izložba o Genjiju završava olfaktivnim iskustvom. Na izlazu iz izložbenog prostora postavljena su staklena zvona pod kojima se nalaze različite vrste smole. Podizanjem zvona mogu se osjetiti mirisi toliko prisutni i važni u razdoblju Heian.

Izložba posvećena japanskome književnom djelu iz 11. stoljeća koju je predstavio pariški Muzej Guimet uspjela je na izvrstan način približiti brojna međusobno različita djela te stvoriti poveznicu između japanskoga srednjeg vijeka i suvremenog stvaralaštva, između čitatelja i ljubitelja lijepih umjetnosti. A što je najvažnije, bilo da čitamo o Genjijevim zgodama ili da ih pratimo kroz različita likovna ostvarenja, ona nas neće ostaviti ravnodušnima. Kao uostalom ni profinjenost japanske umjetnosti.