Muzej bećarca u Pleternici

U jugoistočnom dijelu Požeško-slavonske županije, na mjestu gdje se Orljava probija između Požeške gore i Dilj-gore prema Savi, okružena Psunjem, Papukom, Krndijom, Dilj-gorom i Požeškom gorom, na tzv. vratima Požeške zlatne doline, smjestila se Pleternica. Od 1997. ima status grada, pa je danas (uz Požegu, Pakrac, Lipik i Kutjevo) jedan od 5 gradova u toj županiji.  Sam grad čini još 38 sela. Prvi spomen Pleternice seže u 1270. godinu (mjesto se inače zvalo Sveti Nikola), no ime Pleternica nosit će tek od 1427. godine. Naravno, povijest dijeli s cijelom Slavonijom (Osmanlije, oslobađanje, naseljavanje kolonistima iz drugih poharanih krajeva i sl.), no koliko god sama povijest toga gradića bila zanimljiva, nisam se u njega uputila zbog nje. Privuklo me nešto drugo, a to je jedinstven Muzej bećarca, otvoren u Pleternici u veljači 2023. godine.

Autorica u Muzeju bećarca u veselom društvu / Snimio Ivica Galović  / PIXSELL

Kad zazvoni tamburica i zabrundaju berde, srce mi nekako poskoči, a bećarski stihovi tako pitko i ulaze u mene i izlaze iz mene. Šaljivi su, duhoviti, domišljati, ponekad i lascivni, što nije nikakvo čudo s obzirom na to gdje su se i u kojim prilikama kazivali ili pjevali. Bilo je to uvijek uz okupljanja seljana oko zajedničkoga posla, kakva su bila čijala, prela, komušanje kukuruza, pečenje rakije, svinjokolja, žetva, poklade i pokladno jahanje, kirvaji i drugi narodni običaji. Na njima se mlađi svijet i upoznavao, dobacivali momci curama, a ni cure im nisu ostajale dužne, pa se iz takvih dosjetaka mogao lijepo pratiti negdašnji seoski društveni život u Slavoniji. Bećarac je bio odraz toga života. Počne ona: E, moj diko, ne plači na pragu / mogla bi mi vrata povuć’ vlagu. A na to će on: Bećar jesam, bećarski se vladam / pa zbog toga kojiput i stradam. Jer, zna se: Tko je bećar od mladosti rane / bit će bećar dok ga ne sa(h)rane. Na čijalu se pjeva i ljubovac, pa je jasno odakle i neki slobodniji stihovi. Da si, diko, ti pameti moje / ne bi selo znalo za nas dvoje. Svaka cura voli tamburaša, / a berdaša i cura i snaša. Mani, lolo, ak’ ne dođeš često / drugi će ti zauzeti mjesto. Ajde, diko, ajde se oženi / dodijo si i selu i meni. Kad bećari šorom zapivaju / pendžeri se širom otvaraju. Svekrvice, dobro se priredi / stigla snaja, visit ćeš na gredi. Otkad selom veterinar šeće / krava bika nit’ pogledat neće. Dakako, ovo su čedne verzije, ima i mnogo lascivnijih, pa evo jedne gastarbajterske: Mala moja, brže gaće svuci / od Minkena držim ga u ruci. Jasno, ne pjeva se to suha grla, mekana slavonska rakija samo klizi, ali ne pali grlo, samo ga podmazuje.

Bećarac nije samo pjesma. To je usmenom predajom zabilježen način življenja slavonskih seljaka, nešto poput njihove osobne iskaznice i izraza identiteta, jer: Dok sokakom stara pjesma kreće / običaji izumrijeti neće. Pa se nekadašnja podbadanja mladih i starih, muških i ženskih, nastavljaju i danas. Dođi, curo, ne trebaš se marit / znam što radim, neću te pokvarit. A onda slijedi i nadmetanje s nekom drugom stranom: Oni tamo priko, ne igraju lipo / vidi im se po nogama da ne mogu igrat’ s nama. A ti misliš da ti znaš / što se tako drmusaš? Ajde šuti, stara šuša, kad te nitko i ne sluša. Ajde šuti, vraže, tako se ne kaže.

I tako riječ po riječ, bećarac teče u stvarnom ili zamišljenom dijalogu, ljudi pohitaju u kolo, pocupkuju kao plastići, dukati zveckaju na djevojačkim prsima dajući takt nogama, svi se drže za ruke, jer kolo i jest kolektivan ples u koji se hvata i staro i mlado i nitko nikoga ne isključuje.

Sve sam to još jednom doživjela u pleterničkom Muzeju bećarca, u kojem sam (virtualno) srela i  negdašnjega znanca iz lista Studio, Kiću Slabinca, koji je dao velik doprinos osnivanju ovoga jedinstvenog muzeja. A sjećam ga se i kada je 19. svibnja 2013. godine zapjevao kao Marijanin prijatelj na vjenčanju njezina sina Hrvoja na jednom privatnom imanju. Njegov dolazak bio je iznenađenje za sve svatove, a Kićo se kao pravi prijatelj odazvao svojoj prijateljici bez ikakva nagovaranja i donio dašak Slavonije i u tu podsljemensku zonu. Treba li uopće reći kakvu je atmosferu stvorio?! 

Muzej je odao počast i Veri Svobodi i drugim izvođačima toga žanra, no osim same bećarske pjesme (možete se na karaokama i sami odvažiti), ovdje ima i drugih sadržaja: Kuća graševine, radionice za djecu kojima ih se uvodi u stare zanate, bogata suvenirnica u kojoj svatko nađe nešto za uspomenu ili kao dar dragoj osobi. A možda i kao poticaj drugima da i oni dođu u Pleternicu i sve to čuju i vide.

Plohe trga na kojem je Muzej bećarca obojene su raznim bojama koje simboliziraju slavonska polja. Od rijeke Orljave pomalo se uspinju i tako tvore svojevrstan amfiteatar. 

Osim jedinstvenoga muzeja, u Pleternici možete pribivati i najpoznatijem događaju, a to je svetkovina Gospe od Suza, koja se od 1955. obilježava svake godine. Počinje 23. kolovoza i traje 9 dana. Ima se taj gradić pohvaliti još koječim, npr. 2012. puštena je u rad mala hidroelektrana na Orljavi koja osigurava električnu energiju za potrebe noćne rasvjete cijele općine. I školstvo je ovdje odavno uhvatilo korijena. Prva pučka škola otvorena je još za Marije Terezije (1770). Misli se da je Pleternica dobila ime po tome što su stanovnici nekoć ograđivali kuće pleterom, pletenom ogradom od šiblja, no na tako daleku prošlost ljudi i ne misle. Više ih privlači pješačka strojnica (9 mm), proizvedena u Domovinskom ratu u bivšoj pleterničkoj tvornici Oroplet. Zove se Pleter 91. Daleko sam ja i od vojske i od ratovanja, ali se sjetih svoje studentice Lucije Šarčević, danas agilne kroatistice u Njemačkoj, i osjetih se poput Švejka. I on je u svakom mjestu koje bi se spomenulo imao ponekoga znanca.