Kraljica tamburaške i starogradske glazbe

Prvoga travnja u dobi od 87 godina napustila nas je Vera Svoboda, pjevačica koja je bila i ostala simbol tamburaške i starogradske glazbe, kraljica žanra koja je, poput svih bitnih i značajnih umjetnica, lokalno uspjela uzdići na razinu globalnog – ili barem nacionalnog. U jednom je intervjuu rekla da su je njezini Slavonci često pitali „Kako možete otići iz Slavonije, vi ste slavonska pjevačica?“. No odgovor je uvijek isti i logičan: slavonska će pjesma mnogo šire, trajnije i masovnije odjekivati bude li odaslana u svijet, među različite ljude, otvorene svemu što pokriva elastičan pojam narodne glazbe.

Svojim djelovanjem – osobito sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća – Svoboda je glazbenu baštinu vlastita zavičaja pretvorila u simbol zatomljene nacionalne svijesti, a to je mogla učiniti na samo jedan način – tako da se i sama otvori drugačijim, različitim geografskim i umjetničkim utjecajima i izazovima. Ono što je njezina vršnjakinja Gabi Novak napravila na području urbanog vokalnog sentimenta (premda je i ona zalazila u druga glazbena područja), Svoboda je postigla u svijetu vedrih poskočica, starogradskih i tamburaških pjesama. U njezinoj interpretaciji „narodna“ glazba nikada nije dotaknula kičastu površnost koju mnogi, često ne bez razloga, pripisuju estradnom folku za svakodnevnu (zlo)upotrebu.

Vera Svoboda 2021. / Snimila Dubravka Petrić / Pixsell

Punim imenom Veronika Marija Svoboda, rođena je 15. kolovoza 1936. u Osijeku, u (kako je jednom rekla) „pravoj essekerskoj, s majčine strane folksdojčerskoj“ obitelji. Majka joj je bila krojačica, a otac trgovac, no mala se Vera rano počela zanimati za glazbu. Prva scenska iskustva stječe u osječkom Dječjem kazalištu Ognjen Prica, gdje je glumila u predstavama o Snjeguljici i Pepeljugi i izvodila glazbene brojeve, prije negoli ju je budući suprug Julije Njikoš (koji je ondje radio kao korepetitor) pozvao da se okuša kao pjevačica na Radiju Osijek – imala je tada šesnaest godina. U to se vrijeme na radiju pjevalo uživo, a svaki je nastup u njezin stil unosio neke nove elemente. Ipak, prirodni instinkt nadograđivala je formalnim obrazovanjem, pa će uz redovno srednjoškolsko obrazovanje steći i glazbenu izobrazbu. Pohađala je solo pjevanje kod profesorice Gordane Gojković u Glazbenoj školi Franje Kuhača, nadajući se da će jednoga dana „otpjevati ariju u nekoj opereti“, ali je put odvodi u drugom pravcu. Upisuje i završava engleski jezik na Pedagoškoj akademiji i razvija karijeru jedne od ključnih vokalnih interpretatorica bivše države.

Preseljenjem iz Osijeka u Zagreb i sklapanjem ugovora s moćnom diskografskom kućom Jugoton (kasnije Croatia Records), Svoboda počinje graditi opus koji je impresivan kvalitetom i postojanom smjelošću. Vjerojatno nije slučajno da je prve radove snimila u turbulentnom razdoblju buđenja nacionalne svijesti; 1971. godine objavljuje dva albuma na kojima zahvaća u nepresušno vrelo tradicionalne glazbe, gotovo beziznimno slavonskih korijena: debitantski album koji nosi njezino ime i LP Kad bi ove ruže male. Od prvih taktova skladbe Vesela je Slavonija s prvijenca Vera Svoboda njezina je misija bila kristalno jasna: ne samo očuvati, nego i popularizirati tradiciju koja ju je oblikovala u najranijem djetinjstvu. Bez obzira na to pjeva li uz Festivalski tamburaški orkestar, Simfonijski orkestar Muzičke akademije ili pak uz tamburaški orkestar kojim je ravnao njezin suprug, njezina je izvedba podjednako emotivna i tehnički dojmljiva. Albumi su joj nerijetko kombinacija narodnih i autorskih skladbi, ali nije pretjerano ustvrditi da su se i autorske pjesme u njezinim „čitanjima“ tako duboko urezale u kolektivnu svijest da su, na koncu, zazvučale poput narodnih. I ondje, u narodu, ostale.

Svatko će u njezinu opusu pronaći nešto za sebe. Primjerice album Onom tko mi noćas svira (1974) upadljiv je otklon prema romantičnom gradskom ambijentu, osobito u naslovnoj skladbi Arsena Dedića i Drage Britvića, potom u klasiku Stari kavalir Nikice Kalogjere, ali i u brojnim drugim izvedbama s aranžmanskim i skladateljskim doprinosom vjernog životnog i profesionalnog partnera, muzikologa Julija Njikoša. Naslov albuma Vezak vezla Hrvatica mlada, objavljenog koncem osamdesetih u predvečerje ratnih zbivanja i hrvatskoga osamostaljenja, naznačava kasniji tijek karijere koja je u devedesetima temeljito i gotovo isključivo posvećena „dijeljenju radosti glazbe s našim ljudima u domovini i svijetu“, od rodnog Osijeka s kojim je ostala povezana do samoga kraja („Osijek je duša duše moje“) do daleke Australije, od cijele Europe do Sjeverne Amerike i Kuvajta. Održala je otprilike 400 dobrotvornih nastupa, a teško se sjetiti značajnije folklorne smotre ili festivala na kojemu nije ostavila neizbrisiv trag. Izvedbe marijanskih pjesama sakupila je na izdanju Kraljice Hrvata, moli za nas, također u suradnji s Njikošem. Čega god se prihvatila – bila to tamburaška glazba, starogradske pjesme ili duhovna glazba – činila je to decentno, s mjerom i ukusom, s punim uvjerenjem i kreativnim pokrićem.

Kad su je pitali koje joj je od brojnih priznanja najmilije, izdvojila je dva: odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobit doprinos u kulturi te priznanje Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije za životno djelo. No najbitnije priznanje nastavit će ispisivati publika i nakon njezina odlaska. Izvedbe Vere Svoboda odavno su zaživjele vlastitim životima i postale dio obavezne literature hrvatske glazbene baštine.