Koliko je sati na Mjesecu?

Prije dvadesetak godina sjedio sam navečer kod dvoje starih i dragih ljudi na udaljenom otoku, kad je teta Marija iznenada pitala muža: „Kakovo vrime će bit?“ Barba Miho je ustao bez riječi, odgegao se na dvor, pogledao u nebo, vratio se i promrmljao: „Proli je vodu.“ Mjesečev srp je bio nisko nad horizontom, okrenut konkavnom stranom prema dolje, pa bi, dakle, tekućina iz njega iscurila, što bi značilo da će kiša. Prirodnost kojom je žena tražila od muža da očita znakove na nebu, dostojanstvo kojim on to čini, i samorazumljivost kojom ona prima informaciju, do koje je jednako lagano mogla doći i sama, snažno su me se dojmili jer su ukazivali na veliku drevnost tog obreda i duboku povezanost ljudi s kozmičkim ciklusima.

Atomski sat na Mjesecu nije jedini mjerni sustav njegovog vremena / Izvor Pixabay

Mjesec je postavljen na nebo na početku vremena, kako piše u prvom poglavlju Knjige Postanka, da bude znak za dane, blagdane i godine, i još dobro služi toj svrsi, jer su po njemu bila određena sveta vremena Uskrsa i ramazana, što su taman iza nas. Dok smo se ravnali po nebeskim tijelima, svi smo uživali u, kako to kaže Jacques Attali u Povijesti vremena, u vremenu bogova i heroja, koje je mjerio sunčani sat, i koje je bilo nužno lokalno, vezano uz mjesni meridijan, u sporim ritmovima rasta, stvaranja i trošenja stvorenog. No kapitalizam je, uočava on, nametnuo svuda mehanički sat, najprije u tvornice i na kolodvore, a potom na svaku ruku i svaki zid, odvojio nas od prirode i standardizirao vrijeme, koje svi otada mahnito nastojimo pretvoriti u novac, i kojeg nikad nema dovoljno. A sada je došlo vrijeme, nakon ljudske kolonizacije Mjeseca, da ga koloniziramo i vremenski i uklopimo u kapitalistički poredak – Amerikanci žele ustanoviti standardno vrijeme za Mjesec i druga nebeska tijela, LTC, na sličan način na koji postoji koordinirano univerzalno vrijeme na Zemlji, UTC, što je naslijedilo staro vrijeme po Greenwichu.

Nije lako odrediti točno vrijeme. Zemlja se okrene jednom u otprilike 24 sata u odnosu na Sunce, što nazivamo solarnim danom, ali se i Sunce pomaknulo u tom razdoblju za jedan stupanj, zbog čega astronomi koriste sideralni dan, četiri minute kraći, mjeru vrtnje našeg planeta u odnosu na daleke zvijezde. Ne samo što imamo dvije vrste dana, nego na njegovu dužinu utječe položaj Zemlje na svojoj eliptičnoj putanji, precesija i nutacija, a osobito plime i oseke, koje nam znatno usporavaju rotaciju – u prekambriju dan nije bio duži od 21 sat. U stalni trend produživanja dana miješaju se i veliki događaji, prirodni, poput potresa u Indijskom oceanu 2004. (skraćenje dana za 3 mikrosekunde) ili oni poduzeti ljudskom rukom, poput stvaranja akumulacije u kineskoj hidroelektrani Tri klanca (produženje dana za 0,06 mikrosekundi). I klimatske promjene uzimaju danak u vremenu: otapanje leda na polovima utječe na promjenu sferoidnog oblika Zemlje i drukčiji raspored masa, što nas, pak, dodatno ubrzava.

Protok vremena na Zemlji i na Međunarodnoj svemirskoj postaji, koja je u niskoj orbiti, prate atomski satovi prema UTC-u, i trenutno se ono ekstrapolira i za Mjesec. To za astronautiku nije dovoljno točno, jer zemaljski dan na našem satelitu zbog manje gravitacije traje 58,7 mikrosekundi kraće. Zbog duga Mjesečeva dana i njegove male površine, za satelit će biti dosta jedna vremenska zona, no svakako će se i onamo morati postaviti atomski satovi. To je nov tip vremena, kaže Attali, vrijeme koje ne oponaša kretanje nebeskih tijela i za čije mjerenje nisu potrebni strojevi, nego se svodi na složen signal sastavljen od promjenljivih rasporeda jednostavnih signala. To se vrijeme mjeri krajnje precizno, u njemu nema zvona ni satova, a nema ni eru s kojom započinje: ono je apstraktno i homogeno, to je vrijeme neprekidne budnosti, u kojem se stalno očekuju događaji, u kojem neprestano radimo, i u kojem se burze nikad ne zatvaraju – vrijeme bez ritma i odmora.

Psihoanalitičar Michel Schneider uočio je da je logično da incest nije zabranjen zakonom, jer je zabrana incesta temelj zakona – samo netko glup poput francuskih poslanika, napisao je on, može temelj zakona staviti u zakon. Ovo sa satovima i Mjesecom meni se čini slično: samo netko ohol može staviti sat na Mjesec koji je sam po sebi počelo vremena. Svijetlim licem okrenut je ljudima, i služi im kao znak razdoblja; tamnom stranom okrenut je eterskim prostranstvima. Jer Lunarna sfera najniža je od svih, na Mjesecu je Beatrice Dantea upoznala s najniže rangiranim blaženicima i u 2. pjevanju Raja objasnila mu da se iznad njih, u sve većim stupnjevima, redaju sve važniji nebeski krugovi, sve do svojeg vječnog izvora.

Koliko je sati na Mjesecu? To mi pitanje zvuči besmisleno, kao da pitamo koliko je sati u ljubavi ili Bachovu koralu. Mjesec je vrijeme sam po sebi, ali i vječnost, no odbacili smo ga i u jednom i u drugom. Na mobitelu mi otkucava najtočnije moguće vrijeme, sa svim popravcima i poboljšanjima, koje održava enorman znanstveni i tehnički pojam, i koje mi se slijeva na zaslon kodiranim signalom. Ali onda podignem pogled na noćno nebo, potražim na njemu onaj lik neizrecive boli i nade, kako ga naziva Mak Dizdar, i Čovjek Na Mjesecu mi namigne svojim lijevim okom, u kojemu se nalazi More tišine. Ali sad će mi i Morem tišine zujati satovi…