Kazališni amaterizam je ljubav

Vjerujem da svi koji se jednom u životu inficiraju kazalištem dobro poznaju manifestaciju Susreta kazališnih amatera Zagreba, poznatu pod kraticom SKAZ. Sjećam se da su mi kao klinki koja je relativno kasno ušla u kazališne vode bili fascinantni ljudi moje generacije koji su onda već ozbiljno plivali u kazališnom moru kao dugogodišnji polaznici dramskih grupa i zdušno se pripremali za njima najvažniju manifestaciju u godini čije se ime sricalo svakog ožujka – SKAZ. Nakon upisa Akademije nastavila sam pratiti prijatelje i kolege koji su ljubav prema kazalištu izražavali u amaterskim grupama ili kao dramski pedagozi i voditelji, i nikad me nije prestao fascinirati emocionalni ulog i povezanost te posvećenost koje su generirale te kazališno-amaterske zajednice, nešto što mi je često u profesionalnom životu i na sceni nedostajalo. Nepravedno je reći da je u amaterizmu ljubav prema kazalištu iskrenija, ali je ona sigurno drukčija, u neku ruku naivnija i time djetinje neopterećena, a platforma koja 48 godina omogućava da se ta ljubav iskazuje jest SKAZ.

Iz nagrađene predstave Aladin Učilišta ZKM-a / Snimio Senad Zemunović

Okupljajući i nekoliko desetaka predstava raznorodnih i generacijski varijabilnih grupa, konkretno ove godine njih 33, ljepota je SKAZ-a upravo u tome što ulazna selekcija ne postoji, a svatko je dobrodošao pokazati što je vrijedno pripremao tijekom uobičajene dinamike susretanja. Iako je svaka grupa priča za sebe, ugrubo bi se one mogle podijeliti u tri kategorije za potrebe oslikavanja tipskih pravaca Susreta: jednu kategoriju čine umirovljeničke grupe i KUD-ovi koji su vjerojatno i najplemenitije skupine amaterskog kazališta budući da se često okupljaju potpuno na svoju inicijativu i na komadima rade sami. Rezultati su manje ili više uspješni, ali ti su amateri trajno šarmantni u svojoj neposrednosti i prizemljenosti. Drugu kategoriju, koja je ove godine dominirala i kvalitetom i kvantitetom na Susretima, čine dramske grupe djece i mladih koji su dio dramskih studija i uobičajeno pod profesionalnim vodstvom. Posljednjoj kategoriji pripadaju grupe mladih i studenata, ljudi u srednjim godinama koji se pridružuju dramskim grupama iz unutarnjeg poriva za umjetničkim izražajem. Oni često i najozbiljnije pristupaju Susretima s ambicijama da se plasiraju na festival i osvoje nagrade, s predstavama koje pokušavaju dosegnuti razinu profesionalnih.

Kao što je već natuknuto, ovu su skazovsku godinu obilježile sjajne produkcije iz radionica dramskih studija kao što je Doza Drame i Zagrebačko kazalište mladih, koji rade u prvom redu s djecom i mladima. Ne čudi stoga da su se čak dvije predstave mlađih polaznika plasirale na festival, a jedna je i apsolutno pomela ovogodišnju konkurenciju i učinila naše žiriranje i finalnu odluku prilično jednostavnim – Aladin u izvedbi Dramskog studija Učilišta ZKM. Pod vodstvom pedagoginje Kristine Jakšić Balaž, grupa je pokazala da se katkad čarolija dogodi i u stvarnom životu pa spoji čopor mladih ljudi koji su strastveni oko nečeg poput kazališta, a onda ulože sve svoje znanje i talente da naprave predstavu koje se ni Broadway ne bi posramio. Od koreografije i akrobacija preko glazbe do glume, dramaturgije, scene te kostima, Aladin je dokaz da ponekad i profesionalci mogu štogod naučiti od amatera i načina kako (se) investiraju u predstavu. Inspirativni su bili i pojedinci poput Željka Novosela, koji se istaknuo autorskom adaptacijom Petrice Kerempuha i koji je čak impresivnih pedeset godina aktivan u kazališnom amaterizmu. Glas i scenska prisutnost Novoselova odjek su neke stare glumačke škole koja nestaje, a nevjerojatno je da smo je vidjeli na djelu baš na Susretima. Bilo je tu i izrazito inovativnih scenskih predložaka proisteklih iz pera voditelja grupa kao što su M.A.R.Š ili Kapetan Bježo i Gospa od Cukra. Ali i drugih pokušaja zalazaka u žanrovske rukavce koji su isključeni iz institucionalnog izraza – kao što su distopije, znanstvena fantastika i fantastika. To djelomično govori o ukalupljenosti profesionalnih tendencija, ali svakako govori o hrabrosti amatera da bespoštedno traže svoj autentični kazališni izraz.

Jasno je iz same brojke predstava da je misija žirija složena, količina različitog materijala s kojim smo se suočili tijekom gotovo tri tjedna bio je intenzivan test izdržljivosti. Kada sam pohodila SKAZ kao publika, sjećam se kako je mnogo strepnje među amaterima izazivao razgovor s žirijem koji bi slijedio. Suosjećala sam s tim teorijama o „pristranim i nepravednim“ žirijima jer je ljudska investicija grupa uvijek bila i ostala visoka. Ono od čega strahujem u svakom razgovoru jest da ne ugasim plamen s kojim ti ljudi izlaze na scenu i zbog kojeg se vraćaju kazalištu jer to je ono što je ključno u amaterizmu – ljubav. Zahvalna sam što sam iz cijelog iskustva izašla inspirirana i osvijestila da je kazališni amaterizam u Zagrebu neosporno napredovao, a da su grupe zdravije u svojoj ambicioznosti, što im dopušta da i komedije, i mjuzikle shvate kao ozbiljne umjetničke zadatke.