Jezik i njegove pukotine

Postoje pjesnikinje i pjesnici koji provlače jezik u nepoznate prostore, a on u svojim prodorima zadaje magične ožiljke tijelu teksta, pa i samim protagonistima, za koje se često smatra da su njegovi vlasnici. Takvi magični ožiljci prisutni u tijelu teksta pukotine su koje tekstu omogućuju da bude otvoren za različite recepcijske prilaze. Slično se tretiranje jezika može primijetiti i u prvom pjesničkom iskoraku Katarine Brajdić Prečaci (MeandarMedia, 2023).

Zbirka Prečaci podijeljena je u pet ciklusa ispisana u rasponu od klasično stišnih, preko pjesmoproznih do mikroesejističkih diskurzivnih obrazaca u kojima se različiti leksici premrežavaju. Posljednji ciklus Prečaci izdvaja se teorijsko-esejističkim diskursom o poeziji, pisanju, recepciji, semantici citata, uopće semiotici teksta. No ti se osnovni elementi književne komunikacije iz posljednjega ciklusa raspršuju i u ostatku knjige, osobito u prvom ciklusu Sve si rekla ništa rekla nisi. Stoga se taj posljednji ciklus, u odnosu prema „unutrašnjosti“ knjige, može sagledati kao iluzorni „prečac“, krhki „okvir“ ili „staklo koje puca“. Može se reći da se temeljna ideja lirske protagonistice krije u razumijevanju lirike kao tijela ili kuće čiji su značenjski i ostali „okviri“ prozirni i čija je narav takva da „neće odgovoriti“, kako navodi u pjesmi Umjesto kratke priče.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2023.

U drugom ciklusu Kamo puste sreće jezične oči nakratko su uprte prema realijama, „prelijevajući se preko ruba“. U njemu lirska protagonistica promatra more, govori o kuhanju, iskustvu putovanja, vožnji vlakovima, Lastovu, čovjeku, ljubavnom iskustvu itd. No valja upozoriti da jezik lirske protagonistice ne uskače najednom u referencijalne čizme, već su njezine oči istodobno usmjerene na stvarnost i digitalni papir. Kada govori o iskustvu kuhanja jednog pisca u pjesmi Kuharica, o tome kako na specifičan način reže „češnjak“, kako ga „usitnjava po pravilnim rezovima“, proces kuhanja, motivi „jela“ i „češnjaka“ postaju katahreza pisanja, teksta ili onoga što u tekstu postoji kao nepojmljivo i nevidljivo, jer „na kraju krajeva / nitko u gotovom jelu i ne vidi / kako izgleda češnjak“, a opet omogućuje potragu za novim kušanjima ili iščitavanjima teksta.

U trećem pjesmoproznom ciklusu Hoće me rečenica lirska protagonistica nanovo ulazi u apstraktni hram bez ljudi, deskripcije životnih iskustava, neobičnih događaja, pogleda u prošlost te pušta jeziku da progovara o sebi, sklonidbi, prilozima, veznicima i njihovim učincima, ključnim motivima zbirke – kamenu i zidu, tami i bezdanu. Kada lirska protagonistica govori o kamenu, jezik dolazi do točke u kojoj se savija unatrag, ostavljajući spomenute magične ožiljke i preobražavajući se upravo u taj kamen o kojemu govori: „oni koji između što i nizašto moraju birati nagazit će na ludi kamen.“ Jezik poezije upravo to čini onima koji nastoje potisnuti „kako“ na račun „što“ kako im ne bi bila nizašto. Valja upozoriti da je lirski jezik ponajprije usmjeren na vlastiti jezični znak, kako ističe Mukǎrovský. Jezik lirike konstantno čini ono što tvrdi u „lirskoj sadašnjosti“: „pjesma je rekla ja sam trg / trg je odgovorio ja sam žena“. I u ovom primjeru može se primijetiti transgresija imenovanja lirskog jezika (pjesma-trg-žena…). Imenovanja su se tako mogla nizati u nedogled, a na čitateljima je hoće li tu kretnju lirskog jezika stabilizirati u jednom od ponuđenih konstativa, prepustiti se, u drugom slučaju, njezinim retoričkim presvlačenjima ili, u konačnici, prihvatiti određeno značenje i istodobno dopustiti da ga „zaskoči praznina“, „tamna lakoća“ i „bezdan“. Dopustiti da prihvaćeno značenje zaskoči „praznina“ značilo bi iznijeti ga na vidjelo kao propusno s mogućnošću novih upisa, a ne uništiti ga. Značilo bi priznati da je prepoznat upravo u odnosu prema tom bezdanu koji se jezikom i mišlju ne može dohvatiti, a opet se osjeća kao da je „u svim ustima“, kao da bi „trebao postojati“ (Bezdan). Upravo zato protagonistica ističe da njezinu poeziju „tuče glas“ između „obećanja i imena“ (Lʼesprit de contradiction), jer njezin subjekt iskaza, kao i recepcija, mogu olako biti uhvaćeni u tom proturječnom užitku.

Četvrti ciklus Ni sebi ni svome polako otkriva jedan od mogućih nacrtaka zbirke. Ponovnim recipročnim preusmjeravanjem jezika „na van“ i „unutra“, artikulacijom tema o djetinjstvu, članovima obitelji, ženama i sl., knjiga poprima oblik kamenog zida („stvarne“ teme) i napuklog betona jezika kroz čiju pukotinu zrači „praznina“ koja tekstove čini otvorenima za različite čitateljske „prečace“. Preko motiva „praznine“ i „zida“ lirska protagonistica gradi još jedan uspješni dijalog, ovoga puta s kvorumaškim bardovima – Krešimirom Bagićem, Miroslavom Mićanovićem i Brankom Čegecom. Stoga bi se tretiranje tih dvaju ključnih motiva u autoričinoj zbirci moglo razmatrati također i kao priključivanje vlastitog pjesničkog vagona na već odavno stvoren kvorumaški vlak upogonjen postmodernističkim gorivom. Nije ni čudo što knjiga artikulira „strast“ prema „različitim“ tipovima govora (biblijskim, kolokvijalnim, znanstvenim, publicističkim), drugim književnim tekstovima (Četvrti zid) i tradicionalnim formama (Sonet o kavi, Epitaf), jer riječi ionako „ne dolaze samo iz usta“, već „ispadaju iz svake ruke / iz očiju“ (Riječi nikad nisu gladne), „uzimaju što stignu“ (Loco Citato).

Taj više puta viđen patchwork-projekt u književnom polju, u slučaju autorice, još je dodatno kontroliran teorijskim, „ustima“, „rukama“ i „očima”. Zbog pojačana teorijskog tonaliteta u podtekstu zbirke dojam je da se u zbirci više tumači nego pokazuje. Nedostaje malo više onog „ludog kamena“ spoticanja u izvedbi. Posljednji metapoetički uvidi knjigu znatno razrjeđuju. Uspjeli su tekstovi oni najgušći, u kojima se može osjetiti priroda lirskog jezika, njezina „tvarnost riječi“ s lucidno upravljenim stilskim postupcima „na malom prostoru“.