Glazbom do uzdignuća duha

Otkako je 2015. bio ovjenčan prvom nagradom na 6. Međunarodnom natjecanju mladih dirigenata Lovro von Matačić, rumunjski dirigent Gabriel Bebeşelea (1987), već tada u domovini priznat, nagrađivan i profesionalno vrsno osposobljeni šef dirigent Rumunjske nacionalne opere u Cluju, kontinuirano gostuje u ciklusima Zagrebačke filharmonije. Riječ je očito o obostranim simpatijama, s jedne strane orkestra koji rado svira pod ravnanjem muzikalnog i nadasve pouzdanog i strpljivog dirigenta, te gosta dirigenta čiji u Zagrebu ostvareni koncertni programi nailaze na odobravanje publike. Uz to, Gabriel Bebeşelea kao glavni dirigent Filharmonijskog orkestra Georges Enescu iz Bukurešta i kao umjetnički ravnatelj festivala i ansambla za ranu glazbu Musica Ricercata, pripada generaciji mlađih dirigenata uvijek spremnih za istraživanja i izvođenja manje poznatih i nerijetko zanemarenih glazbenih ostvarenja različitih stilskih razdoblja.

To je Bebeşelea postigao i programom za nastup sa Zagrebačkom filharmonijom 5. travnja u Lisinskom. Bilo je zadovoljstvo u publici vidjeti brojniju mlađu publiku, pa iako dvorana nije bila popunjena do posljednjeg mjesta, pretplatnici i svi koji su se odazvali pozivu na koncert burnim su pljeskom pokazali oduševljenje djelima i izvedbama.

Naime ako je mađarsko-židovski skladatelj, kasnije austrijski državljanin, György Ligeti (1923–2006) poznat posjetiteljima Muzičkog biennala Zagreb ili onom nešto manjem broju poznavatelja i štovatelja glazbe druge polovice 20. stoljeća, uključivanjem dvaju njegovih djela, od kojih je jedno bila i hrvatska praizvedba, u tzv. standardni program koncerta, učinio je Gabriel Bebeşelea svojevrsni presedan. Ali, istovremeno i uslugu orkestru i njegovim solistima, te dakako i slušateljima.

Dani Bošnjak, Zoltan Hornyanszki i maestro Gabriel Bebeşelea / Izvor Zagrebačka filharmonija Facebook

Tako je, na početku večeri izvedbom Rumunjskog koncerta (Concert românesc), skladbe nastale 1951. u Budimpešti, a praizvedene tek 1971. godine i to u SAD-u, kao i prvi put u Hrvatskoj predstavljenim Koncertom za flautu, obou i orkestar iz 1972. godine, u kojemu su solisti bili članovi Zagrebačke filharmonije, flautist Dani Bošnjak i oboist Zoltan Hornyanszky, glazba Györgya Ligetija ostvarena u punoj ravnopravnosti vrhunskih ostvarenja, budući da je u drugom dijelu na programu bila Beethovenova Osma simfonija u F-duru, op. 93. Doista, kako i treba i zaslužuje stvaralaštvo koje ipak traži nešto više koncentracije, pa i znanja. Jednako od aktivnih izvođača na podiju, kao i pasivnih primatelja u publici.

Ako je Beeethovenov život bio prilično teška borba u okvirima društvenih datosti u kojima je bonski genij živio u carističkom Beču, Ligetijeva biografija slijed je tragičnih događaja koje su doživjeli Židovi u vrijeme Drugoga svjetskog rata, kao i neophodnosti bijega iz domovine zbog grozota staljinističkog režima nametnutog Mađarskoj 1956. godine. Pa ipak, i jedan i drugi glazbeni genij, a upravo je to temeljna oznaka humanosti, glazbom su znali premostiti vanjske ugroze i pružiti utjehu. To svakako optimizmom svojeg sadržaja potvrđuje Ligetijev Rumunjski koncert, kao i Beethovenova antologijska Osma simfonija.

Uz vrlo angažirano, koncentrirano i dirigentskom vodstvu Gabriela Bebeşelee u potpunosti predano muziciranje zagrebačkih filharmoničara, posebno valja naglasiti trud solista Danija Bošnjaka, koji je svirao na tri flaute različita opsega, kao i oboista Zoltana Hornyanszkog, kako bi vrlo zahtjevna partitura Ligetijeva Koncerta za flautu, obou i orkestar bila ostvarena u punini tehničkih zamršenosti, točnosti vrlo kompleksne ritmičke strukturiranosti i neophodno usklađenoj zvukovnosti između solističkih glazbala i orkestra u kojemu su izostavljene violine, a umnoženi drveni puhački instrumenti. Jer, upravo je ta zvukovnost, suptilnost preljeva, izmiješanost boja karakterističnih za svaki instrument, temeljno poslanje Ligetijeve glazbe čija su dva stavka, Calmo, con tenerezza, kao i Allegro corrente, dva sonorna mosta koja spajaju glazbeni jezik kakav poznajemo da izvire iz orkestralnih instrumenata s novim mogućnostima sadržanima u prostranstvima zvukovnih prostora iz kojih crpi skladateljska duhovnost. 

U pauzi su na podij bili postavljeni metronomi iz dirigentova vlasništva, njih stotinu, kako bi se publika mogla zabaviti stavljanjem u pogon svakog pojedinog. Ideja je Ligetijeva, a riječ je o njegovoj Simfonijskoj poemi za 100 metronoma prvi put predstavljenoj 1963. godine na avangardnom festivalu Gaudeamus Muziekweek u Nizozemskoj.

Sve u svemu, koncert čiji su glazbeni sadržaji bili dobra prigoda za ponešto drukčija razmišljanja.