Gdje je arhiv obitelji Brlić?

Povijest kaže da su prvi Brlići, zajedno s Reljkovićima, stigli na područje današnjega Slavonskog Broda početkom 18. stoljeća. Dok će jedini trag o prvom Brliću ostati grobni zapis mlađeg mu cerničkog susjeda Matije A. Relkovića, autora Satira, Matin sin Andrija Brlić, izučeni osječki abadžija i brodski trgovac, u istu se povijest upisao prijepisom slavonske Judite u kojoj je 1770. i glumio kao đak brodske franjevačke gimnazije i ne sluteći da je već time utro put praksi koja će prerasti u porodičnu tradiciju. Protagonisti te tradicije bili su Andrijin sin Ignjat Alojzije, Ignjatovi sinovi Andrija Torkvat i Ignjat, pa unuk mu, odnosno Matin praunuk Vatroslav Brlić, koji se 1892. ženi Ivanom Mažuranić iz roda novljanskih Mažuranića. Najpoznatija brodska snaha rano je uočila vrijednost Brlićeve obiteljske zbirke spisa, pisama, knjiga i slika, pa se i sama latila njihova održavanja i popularizacije ne dvojeći u povijesnu im važnost.

Ivana Brlić-Mažuranić za radnim stolom u knjižnici Kuće Brlić 1929.

Mažuranići – Brlići – Ružići

Istu praksu nastavila su Nacina i Ivanina djeca – od sina im Ive Brlića pa sve do najmlađe kćeri Nede, udane Mohaček. Pomažući majci, Ivo je iz obiteljskog arhiva objavio djedova pisma ocu, a priredio je i osam svezaka materijala o životu majke Ivane. Neda je pak restaurirala kuću u kojoj se čuvao obiteljski arhiv i o kući objavila članak te popularizirala majčino djelo pokrenuvši 1971. manifestaciju U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić. Struka smatra da je Arhiv obitelji Brlić „objektivno zaključen“ smrću Zdenke Brlić, udane Benčević, koja je bila pravi kustos cijele Zbirke Brlić, tj. Arhiva i Knjižnice.

Ukratko, povijest obitelji Brlić povijest je Brlićeva arhiva, a povijest arhiva ujedno je povijest Broda na Savi, od 1934. Slavonskog Broda. Prije deset godina u tišini je prošlo 300 godina od dolaska prvoga Brlića, a ove 2024. pada 150 godina od rođenja Ivane Mažuranić, koja je udajom povezala dvije ugledne hrvatske građanske porodice, s njima i dvije baštine. A kad joj se najstarija kći Nada 1918. uda za riječkog odvjetnika i budućega hrvatskog bana Viktora Ružića, veze će se proširiti i na treću uglednu hrvatsku građansku porodicu. Kako to na materijalnoj i simboličkoj razini izgleda, vidi se po Vili Ružić na Sušaku u kojoj su Spomenička knjižnica i zbirka Mažuranić-Brlić-Ružić zaštićeno pokretno kulturno dobro u čijem je stjecanju sudjelovala i Ivanina najstarija kći – baš kao što je i Ivana sudjelovala u kući brodskih Brlića gotovo punih 35 godina.

Spašavanje knjižnice

A što je to Ivana radila i kakva je zapravo njezina uloga u stvaranju i oblikovanju porodične memorije brodskih Brlića?

Početkom 1904. još anonimna Ivana piše majci da je tako zaokupljena čitanjem starih pisama „da skoro spavati nemogu“: „Ovi su stari Brlići (…) bili najživahniji, najdarovitiji ljudi koje pomisliti možete…“ Dvadeset godina poslije ocu javlja da je „svršen katalog Brlićeve knjižnice“ i da se „dala na posao“ da „u Brodskoj gimnaziji“ spasi Brlićevu knjižnicu, što ravnatelju gimnazije nije „ni milo ni drago“: „No pošto je ona sad razbacana u tri prostorije i pošto se nalazi u najvećem neredu, to ću ja barem učiniti što mogu: prepisati ću naime katalog, koji sam im sretno ugrabila prije nekoliko mjeseci, pa ću im ga onda vratiti uz ultimatum, da knjižnicu ili urede ili ću pred ‘književni javni forum’ iznieti i katalog i cielo stanje stvari…“, priprijetila je Ivana.

Sljedeće 1925. javlja ocu kako je pri spremanju Nacina stola našla dnevnike Andrije Torquata, pa impresionirana svekrom dodaje da ima „podpun i izcrpiv materijal“ da bi se „dala izraditi interesantna slika“, tj. povijest. Na savjet da se obrati ministarstvu prosvjete i da knjižnicu „preveze u Zagrebačku sveučilišnu biblioteku“, odgovara da to „na nikoji način“ ne misli učiniti. Iz vinkovačkih pisama Nacina strica razabrala je podatak da se „već g. 1845. spaja ime Mažuranić sa imenom Brlić“. Desetak dana potom radosno javlja kako joj je uspjelo „neumornim urgiranjem (a nješto malo i novcem!)“ spasiti biblioteku, „koja je bila u podpunom razsulu! Sad je opet krasno sredjena!“

„Život sprovela u tom arhivu“

U povodu dolaska austrijskog slavista J. Matla Ivana je sretna da je netko „temeljito pregledao bar popise našeg arhiva i knjižnice“: „Poslije mene prieti neminovan rasap toj ako i malenoj al ono ipak vriednoj zbirki…“. Malo potom iz Brlićevca (njezina i Nacina „Vedrog doma“) javlja da je bio još jedan povjesničar, J. Jelinić, koji je „oduševljen i zadivljen nad franjevačkim materijalom kojeg je tamo našao tako uredjenog i lahko pristupnog“, dala mu je „na upotrebu 15 starih pisama“ uz potvrdu; no pisma i Andrijine dnevnike bojala mu se dati, „jer su ovi učenjaci opasni…“

Godine 1930. Ivana iz Ženeve sa zasjedanja Lige naroda, čiji su članovi bili sin joj Ivo i brat Želimir, šilje pisma kćeri Zdenki s opaskom da ih „metne u arhiv“ – „ili u onaj pravi ili u onaj drugi, više uobičajeni“. Upoznala je i Ivu Andrića pa: „Za danas dosta u svakom slučaju: bilo za ovaj ili za onaj arhiv“, zaključuje Ivana posve svjesna važnosti uloge u kojoj se našla.

Za sebe je znala reći da se uvijek vodila prvenstveno razumom, pa je tako već 1931. – nakon obiteljskih tragedija – iz opreza sastavila „svojevrsnu oporuku“ Mojoj djeci i mome bratu Željku, također u Brodskom vinogradu. Navodeći trenutni „imetak“, ističe biblioteku i arhiv, te obrazlaže: „Biblioteku pako i obiteljski arhiv (…) želim predati mome sinu dru. Ivi Brliću, moleći ga da s tim obiteljskim svetinjama postupa dostojno“: „Moj sam život sprovela medju tim knjigama i u tom arhivu…“

Baš u to vrijeme počela je objavljivati dijelove građe iz toga arhiva, i to s vrlo jasnim ciljem.

Za jedan gradski muzej

Naime Brodske Novine otvorile su rubriku Stari Brod, u kojoj Ivana poziva sugrađane, koji „u svojoj kući čuvaju kakvu starinu“, da otvore „put do ostvarenja gradskog muzeja“. A fragment pisma o posjetu bana Jelačića Brodu 1849, koje je Ignjat Alojzije poslao sinu Torkvatu, Ivana je ovako popratila: „U gradu Brodu, u tome mjestu vječnih prelaza i previranja (…) mora materijal za gradsku povijest, a i za jedan gradski muzej biti zanimiv i bogat…“ Drugi je prilog bio iz sačuvane građe o brodskim cehovima, treći izbor svekrovih pisama uz koje napominje kako je u obiteljskom arhivu sačuvan „vrlo opsežan i mnogobrojan materijal za takav životopis, te čeka stručnjaka, koji će ga srediti i spojiti u jednu cjelinu.“ Ivana ima u vidu monografiju, koju će taj brodski enfant terrible dobiti tek 2012!

Ivana Brlić-Mažuranić, Iz Arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi, sv. II, (Obzor, Zagreb, 1935)

Posebnu pažnju posvetila je Ivana obiteljskoj predaji o jednom „‘sandučku’ spisa Andrije Torkvata“, koji je brat mu Ignjat poslao oko 1880. u Zagreb na čuvanje, ali se „unatoč potrazi nije do sada uspjelo pronaći“, pa je i to svrha njezina članka, tj. da potakne potragu za „sandučkom naše historije“. Neizravno otkriva još jednu podudarnost: da su Brlići čuvali svoja pisma citiravši pritom svekrovu opasku ocu da sačuva pisma ako bi ih jednom zatrebao „zarad opisanja… bečke reformacie i revolucie“ – baš kao što to sugerira i Ivana svojim kćerima u pismima iz Ženeve!

U Zapiscima te iste 1934. – sada već ugledna književnica, kandidatkinja za Nobela i JAZU, čiji se 60. rođendan svečano obilježava u zagrebačkome HNK-u, slavna Brođanka zapisuje u vinogradarski spomenar da ju je posjetio „prof. A. Solovjev, sa Beogradske universe, da pregleda Brlićev Arhiv“. On će joj potom javiti da je slučajno pronašao „da je g. 1393. neki Božićko Brlić bio u Zahumlju vlastelin na dvoru knezova Nikolića“: „Poklapa se sa tradicijom obitelji da su Brlići hercegovačka plemićka obitelj“, radosno je zaključila Ivana.

Što iz rečenoga valja zaključiti?! Mnogo toga!

U prvome redu da je Ivana Brlić-Mažuranić nastavila tradiciju čuvanja i prikupljanja dokumenata o sredini u kojoj su živjeli i radili svi dotadašnji Brlići („stari arhiv“), a potom i ona sa svojom obitelji („novi arhiv“). Pritom je učinila i prve ozbiljne korake u njihovoj obradi i prezentaciji, a vlastitim objavljenim djelima, rukopisima i bogatom korespondencijom kao književnica ne samo nacionalnog nego i svjetskog glasa i sama se upisala u Arhiv obitelji Brlić, čime je osnažila njegovu ionako nemjerljivu kulturno-povijesnu važnost.

Ivana Brlić-Mažuranić, Iz Arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi, sv. I, (Obzor, Zagreb, 1934)

Uz sinovu pomoć sređivala je cjelokupni Arhiv te napravila već 1914. „prvi podpuni katalog“. O tome je 1943. Ivan Brlić pisao u članku O postanku i značenju Arhiva obitelji Brlić, a i on je potegnuo majčino pitanje o tajanstvenom „kovčežiću“ punu, navodno, Andrijinih rukopisa. (Enigma još traje!)

Obiteljske svetinje

Nakon smrti, po Ivaninoj želji Knjižnica i Arhiv postali su vlasništvo i briga njezina sina Ive, koji je u jednom trenutku životnih nedaća kanio sve preseliti u Zagreb, ali je na nagovor sestre Zdenke tu „obiteljsku svetinju“ ipak ostavio u sredini gdje su i nastajali. Kći Zdenka Benčević o njima je skrbila do kraja života uz povremenu ispomoć sestre Nedjeljke Mohaček. Obje su zaslužne ne samo za fizičko stanje Zbirke Brlić nego i za njezin pristup javnosti. Neda je objavila i članak Kuća Brlićevih u Brodu – Memorijalna kuća Ivane Brlić-Mažuranić (1973) u kojem je „sveobuhvatno, tekstom i kvalitetnim fotografijama, dokumentiran autentični izgled unutrašnjosti kuće Brlićevih“ (Z. Lakić).

Iako je o Zbirci Brlić kao privatnom vlasništvu skrbila obitelj, od 1945. interes su pokazale i državne institucije. Štoviše, odlukom iz 1946. dio Zbirke stavljen je pod državnu zaštitu, a potom 1957. i cijela Zbirka. Odluka je 1966. proširena tako da je i kuća Brlićevih upisana kao spomenik kulture, a 1975. i Zbirka kao pokretni spomenik kulture.

Do kraja 1991. Zbirka Brlić nalazila se u kući Brlićevih na današnjem Trgu Ivane Brlić-Mažuranić i po ovlaštenju tadašnjeg vlasnika Viktora Ružića ml. bila je dostupna javnosti. Krajem 1991. zbog rata je prenesena u Muzej Međimurja u Čakovcu. U jesen 1997. vraćena je u Slavonski Brod, ali ne u kuću Brlićevih, nego u kuću u Ulici J. Kozarca, koja je bila vlasništvo Gilde Ružić – baš kao i Knjižnica i Arhiv. Osnutkom brodske podružnice Instituta za hrvatsku povijest i zalaganjem tadašnjega ravnatelja Mate Artukovića, Zbirka je privremeno smještena u prostor Instituta u Starčevićevoj ulici. U međuvremenu obavljeno je i mikrofilmiranje koje je inicirao i vodio tadašnji ravnatelj Državnog arhiva Ivan Medved. Iako je time učinjen važan korak u zbrinjavanju Brlićeva arhiva, još nije bio osiguran i prikladan trajni prostor, a time ni pristup istraživačima. Naime, još nije bio „u cijelosti riješen odnos između vlasnice Arhiva g-đe Gilde Ružić iz Rijeke i grada Broda“ iz čega je proizlazila i „potencijalna opasnost dislociranja gradiva izvan Broda“ (Z. Lakić).

Kuća bez duše

A onda se dogodilo da je Grad Slavonski Brod 2011. napokon uspio otkupiti Brlićevu kuću na gradskom korzu od vlasnika Božićka Mohačeka, Nedina muža. Činilo se da je trajno rješenje za Zbirku Brlić napokon na vidiku. No usprkos glasovima da je Kuća Brlić bez svoga Arhiva i Knjižnice samo kulisa – „kuća bez duše“, stvari su krenule nekim drugim smjerom. Instaliran je Interpretacijski centar Ivana Brlić-Mažuranić, a prema najnovijim saznanjima Arhiv i Knjižnica ponovo su vraćeni u Kozarčevu ulicu. Dok kruže glasine i nagađanja o nesporazumu i o jazu koji se sve više širi između trenutne uprave Grada Slavonskog Broda i aktualnoga vlasnika Zbirke Brlić, interes javnosti za studij života i djela najpoznatije Brođanke nimalo ne jenjava.

Štoviše, s te strane književnica Ivana Brlić-Mažuranić može biti zadovoljna, jer ne samo da je u međuvremenu dobila sabrana djela i to u kritičkom izdanju, tj. u onom obliku u kojemu ih je i napisala, a velikim dijelom objavljena je i njezina bogata rukopisna ostavština, održano nekoliko domaćih i međunarodnih znanstvena skupova te tiskani brojni prijevodi, članci i knjige, među kojima i nekoliko zbornika i monografija, nego je ime najpoznatije Brođanke postalo i dijelom nacionalnoga kulturnog brenda.

Ali pitanje je možemo li i mi biti zadovoljni!

Nije riječ samo o istraživačkoj strasti zbog koje nijedan mikrofilm ne može zamijeniti originalni dokument niti o tome da su Brlići javno dobro koje u svakom trenutku javnosti mora biti dostupno, dakako, pod uvjetima koje još određuje njihov vlasnik. Ako to nećemo ili ne znamo danas riješiti, sutra može biti kasno.

A što bi to moglo značiti – ne usudim se ni zamisliti!