Fenomenologija otoka

Nekadašnji kućni redatelj Kazališta Virovitica, sadašnji ravnatelj Gavelle Dražen Ferenčina postavio je tekst suvremenog britanskog dramatičara Martina McDonagha, u koprodukciji tih dviju kazališnih kuća. McDonagh je do sada relativno često izvođen na našim pozornicama (Ljepotica iz Leenanea, Usamljeni zapad, Pillowman – teško prevodivi Čovjek jastuk ili Jastučko). Krivi Billy s Inishmaana igrao je u Gradskom kazalištu Požega još 2005. u režiji Nine Kleflin u prijevodu na čakavsko narječje otoka Cresa Andyja Jelčića, korištenom i za virovitičku premijeru, da bi se u posve drugačijem registru lokalizirao 2009. u Kerempuhu kao Šepavi Jura od Kravarskog u režiji i adaptaciji Borisa Svrtana. Bilo da je riječ o klasičnom dramskom teatru ili masovnijem, komičkom podilaženju publici, prijemčivost otočke zatvorenosti i grubog humora koje drama tematizira učinile su Krivog Billyja s Inishmaana jednim od izvođenijih suvremenih anglofonih dramskih tekstova na prijelazu iz devedesetih godina u dvijetisućite.

Jedna od glavnih karakteristika ovog McDonaghovog teksta je ritam otoka, karakteriziran vremenom za koje se čini da miruje te izoliranošću, što rezultira grubošću i zatvorenošću. Stoga je lokalizacija i jezična adaptacija u cresku čakavštinu, odnosno u prostor jednog od mnogobrojnih naših otoka više nego dobar odabir. Imena lica ostaju nepromijenjena, što daje živost i neposrednost, te se zadržava dosljednost predlošku, za što je zaslužan izvrstan prijevod Andyja Jelčića.

Režija Dražena Ferenčine namjerno je kontrastno postavljena brutalnosti iznesenih otočkih sudbina, s puno poetski intoniranih scena koje su izvrstan okvir za grubost. Dobrota i emotivnost malobrojnih otočkih likova zakopana ispod surovosti također se u takvom redateljskom čitanju bolje vidi, dok strukturu predstave iznose glumci. Radi se, naravno, o uhodanom dramskom prosedeu koji ne pomiče granice, no jako dobro razumije svoja lica, i što je još važnije, svoj prostor koji je ta lica nepovratno oblikovao. Scenografija Marite Ćopo i Dražena Ferenčine, kao i kostimi Marite Čopo, dodatno su oslikali karaktere otočkih lica.

Predstava tematizira brutalnosti otočkih sudbina, s puno poetski intoniranih scena / Snimio Saša Pjanić

Krivi Billy u interpretaciji Gorana Vučka simbol je želje za životom unatoč okolnostima. Paraliziranome mladiću za kojega se brinu dvije sestre, njegove tetke, otočka zajednica svakoga dana daje do znanja da je ne samo drugačiji, nego i da mu nema smisla pokušavati živjeti kao da to nije. On svejedno traži svoje mjesto, pokušava voljeti, saznati što više o svojim pokojnim roditeljima. Ne želi ni da ga zovu Krivi – svjestan je sebe. Goran Vučko ulogu gradi odmjereno, ničime je ne prenaglašava, stapa se s otočkom zajednicom od koje odudara karakternim kvalitetama, kao jedan od njezinih hrabrijih i inteligentnijih članova.

Njegove dvije tetke, Kate i Eileen, u izvrsno promišljenoj podjeli igraju ih Sven Šestak i Draško Zidar, kao da su jedno biće, „brigaju se“ stalno za Billyja i metafora su otočkog života: dan se vrti oko gumigriza i voćnih bombona u trgovini, oko dolaska nove robe, razgovora s kamenjem, gledanja u krave. Atmosfera otočke zajednice obojana je kršćanskom simbolikom i nasljeđem, naročito kroz likove Billyjevih teta, premda i njih i sve ostale autor, a dosljedno njemu i redatelj, promatra sa sekularnog motrišta, baveći se fenomenologijom otoka i njegovih stanovnika, težinom i surovošću života. Unatoč svemu i u tekstu i u predstavi ima humora, kao i napetosti, zbog stalnih i neočekivanih obrata unutar prividno izvjesnog okvira.

Izmišljatelj novih vijesti i tračeva Johnnypateenmike, igra ga Đorđe Kukuljica, duhovito ali i hrabro trudi se u svojoj ulozi širitelja novica, njegov je lik izgrađen s puno posvećenosti. Živi s devedesetogodišnjom majkom alkoholičarkom, koju mimički, kroz sitne geste, karakterno gradi Nela Kocsis pa su njegove motivacije više nego jasne. Tjelesno i verbalno vrlo eksplicitna u izričaju je Anja Đurinović kao Helen, djevojka koja se sasvim svjesno štiti brutalnošću; njezin brat Bartley, igra ga Silvijo Švast, neposredan je i naivan, djetinje okrutan kad treba, ali ne previše; Domagoj Janković iznijansirano je pokazao čvrstinu i tugu kao Babbybobby, dok je, čini se, jedini u otočkoj zajednici bez dvostrukosti zaštitne maske, Mijo Pavelko kao dr. McSharry, barem prividno sabran i racionalan. S druge strane morske obale Billya tijekom predstave gledaju, a na kraju, u naponu najveće sreće i uspjeha po njega i dolaze njegovi pokojni roditelji, Antun Vrbenski i Blanka Bart. Oni su protagonisti najpoetskije intoniranih scena, koje najrječitije govore o okrutnosti života kojom se, rekla bih, McDonagh primarno bavi, slijedeći tematsku nit tzv. nove europske drame devedesetih godina prošlog stoljeća, ali na zaista originalan autorski način, pun uspomena, zavičajnosti, humora i topline u govoru o težini života.