Energija i elan nedostacima unatoč

Balet Laurencia skladatelja Aleksandra Kreina i koreografa Vakhtanga Čabukianija u splitskom teatru uprizoren je premijerno 22. ožujka na novu koreografsku verziju Nine Ananiašvili. Prema dojmovima s izvedbe 26. ožujka zvijezdi klasičnog baleta i umjetničkoj ravnateljici Državnog baleta Gruzije nije bilo nimalo jednostavno uvježbati pretežno svježu postavu Baleta HNK Split.

Laurencia se temelji na španjolskoj drami Lopea de Vege Fuenteovejuna, koja je na uzletu Ruske revolucije postavljena u Kijevu 1919. u režiji gruzijskog redatelja Kotea Marjanišvilija te je uzastopno izvedena čak četrdeset i dva puta pred prepunim gledalištem. Tri godine kasnije redatelj je pod naslovom Ovčji izvor postavlja u Tbilisiju, gdje je privukla pažnju jednog od najutjecajnijih baletnih plesača 20. stoljeća Vakhtanga Čabukianija koji je specifičnim spojem narodnog i klasičnog plesa doprinio u kreiranju novog koreografskog jezika. Priča o seljačkoj revoluciji u Španjolskoj poslužila je kao idealna tema u predratnom Sovjetskom Savezu kada se „koreodrama“ smatrala jedinim prihvatljivim oblikom suvremenog baleta. Praizvedbi Laurencije 22. ožujka 1939. na sceni Kirovskog opernog i baletnog kazališta, danas poznatog pod nazivom Kazalište Marijinski u Sankt Peterburgu, prethodila je bliska suradnja Čabukianija s ruskim skladateljem Aleksandrom Kreinom koji je glazbu prilagodio njegovim koreografskim inovacijama. Prikaz tiranije naizgled nadmoćnog zapovjednika Gomeza i njegove vojske nad malom španjolskom seoskom zajednicom u 15. stoljeću, koju naslovna junakinja predvodi u borbu ka pobjedi, splitskoj publici bliska je iz perspektive heroina poput Judite i Mile Gojsalić. Da se netko u upravi splitskog teatra vodi domišljatim marketinškim potezima, idealna bi bila za uprizorenje na Dan žena, kao što je i posljednji operni naslov Capuleti i Montecchi Vicenza Bellinija mogao biti na Valentinovo. Publika je vještiju izvedbu iskusila na potonjoj operi nego na Laurenciji, kao što je sigurno bila sveobuhvatnije informirana i programskom knjižicom opere, čiju kvalitetu i stručnost nije pratila ona Laurencije. Naime osim imena, nije bilo detaljnijeg spomena skladatelja koji je napisao glazbu u trajanju od gotovo dva sata.

Splitska je publika imala priliku upoznati se sa skladateljski i koreografski zanimljivim baletom / Snimila  Nemi Bulat

Aleksander Abramovič Krein rođen je u židovskoj glazbenoj obitelji 1883. Do tinejdžerskih godina svirao je u očevom klezmer orkestru, a zatim upisuje violončelo na moskovskom konzervatoriju, gdje je učio i glazbenu teoriju te kompoziciju, diplomiravši 1908. Nakon uspjeha svojih djela, Krein je kao skladatelj odigrao veliku ulogu u nastanku židovske nacionalne glazbe. Unatoč jačanju komunističkog režima uspio je pomiriti novu ideologiju sa svojim glazbenim izričajem. Tako 1930. u moskovskom Boljšoj teatru postavlja operu Zagmuk o ustanku Židova u Babilonu, ali režimu udovoljava i političkim skladbama, pa kantatom odaje počast Lenjinu, dok simfonijski oratorij posvećuje proletarijatu SSSR-a. Razvio je zanimljiv skladateljski stil u kojem kombinira harmonijski jezik tadašnjih modernih skladatelja, poput Debussyja, Ravela i Skrjabina s tradicijskim židovskim melodijama. Za balet Laurencia posegnuo je za španjolskom tradicijskom glazbom, uz reference na flamenko i upotrebe kastanjeta koje sviraju baletani, uspješno stvarajući zvučnu sliku mjesta radnje.

Iako je splitski HNK znao davati balete, pa čak i one klasične, na snimljenu glazbu, orkestar je uronio u partituru Laurencije pod vodstvom dirigenta Levana Jagaeva. Rođen je 1989. u Tbilisiju, gdje je na najprestižnijoj lokaciji za izražavanja počasti pojedincu u Gruziji pokopan Čabukiani. Siguran i dramatičan početak uvertire uz mjestimične nesigurnosti i neprecizno intonirane tonove limenih puhača pokazali su oscilacije u kvaliteti izvedbe koje su pratile ostatak baleta. Dok je u forteu orkestar uglavnom zvučao nepokolebljivo, naročito u četvrtoj i petoj sceni drugoga čina, sola u različitim dionicama odavala su nepripremljenost pojedinih glazbenika pa je posebno važno pohvaliti solo violončela koji se istaknuo prije početka druge slike prvog čina. Oscilirala je i kvaliteta izvedbe povremeno neusklađenog baletnog ansambla. Veću tehničku preciznost i skladnost pokreta iznijeli su sporedni parovi, poput Ami Inoue (Pascuala) i Takafumi Tamagawa (Mengo). Josephine Mansfrield, dostojna naslovne junakinje, imala je nesigurnog partnera u ljubljenom Frondosu. Valerij Ljubenko iznio ga je uglavnom sa zabrinutošću na licu i nespretnim slijetanjima nakon zahtjevnih skokova.

Splitska publika imala je tako priliku upoznati se sa skladateljski i koreografski zanimljivim i kvalitetnim baletom čije su uprizorenje uveličali domišljati kostimi Maje Peruzović te scenografija Ozrena Bakotića, dok je u izvođačkom segmentu mjestimično ostala zakinuta. Izvođači Baleta i Orkestra splitskog HNK trebali bi se dodatno pripremiti za nepoznat teren, jer energija i elan ne mogu nadoknaditi tehničku nespremnost.