Efektna i emotivna životna rekapitulacija

Peti dugometražni film redatelja Nevija Marasovića, drama Pamtim samo sretne dane, ujedno je i njegov najuspjeliji. I najzreliji i najambiciozniji, jer prikazuje čitav jedan život, dok istovremeno nije nimalo pretenciozan. Režija je minimalistička, ali vrlo promišljena i funkcionalna, što je i logično budući da se čitav film odigrava u jednom zagrebačkom restoranu, čiji su interijeri vrlo pametno iskorišteni. Marasović je isprva imao ideju o snimanju drame o skupini ljudi u restoranu, o parovima i obiteljima čiji bi se članovi ogledali po prostoriji i promatrali što se zbiva za drugim stolovima, ali ne bi bili međusobno povezani. Bio bi realiziran kao niz fragmenata obiteljskih drama, zategnutih bračnih odnosa i svađa roditelja i djece, a autor je pri koncipiranju priče kao svojevrsni orijentir imao humornu glazbenu dramu Kava i cigarete Jima Jarmuscha. Nakon što je prvu inačicu scenarija poslao norveškom scenaristu Gjermundu Gisvoldu, s kojim je prethodno surađivao na drami Goran, on mu je vratio predložak koji je bio isti, a opet posve drugačiji. Gisvold je goste restorana rodbinski povezao, tako da je konačni rezultat priča o čovjeku koji u restoranu doživljava rekapitulaciju svog života i svodi svoje životne račune.

Gledatelji zajedno s protagonistom postupno shvaćaju da su epizode u restoranu fragmenti njegova života

Glavni je lik Hrvoje Kasum, sjajno ga u svojoj posljednjoj filmskoj ulozi tumači u međuvremenu preminuli veliki slovenski glumac Radko Polič, star čovjek vidno narušena zdravlja koji ulazi u restoran u kojemu je stalni gost, naruči ramstek i crno vino kao svoju redovitu hranu i piće, a kad poželi zapaliti cigaretu, upozoren je da se to ne smije, već da mora otići u nužnik. Ondje kratko uživa u nikotinu, ljutito i cinično komentirajući politiku restorana, a onda doživi napadaj teškoga kašlja ili nečeg sličnog. Kad se vrati u središnju prostoriju restorana, u njoj je mnogo toga drugačije. Ponajviše gosti, koji su sad neki drugi ljudi koji mu se k tome čine nekako poznatima. Polako se osvrćući i promatrajući osobe za stolovima, otkriva drame u odnosima supružnika te roditelja i djece, ali i ljubavnu vezu mladog para pred kojim je, čini se, zajednička budućnost. Gledatelji zajedno s njim postupno shvaćaju da su epizode koje se odigravaju za ostalim stolovima zapravo fragmenti njegova života. I to redom neveseli fragmenti, s detaljima ozbiljnih obiteljskih drama i tragedijom u epizodi sa samoubojstvom Kasumove kćeri, koja je obilježila čitav njegov život. U tim epizodama mlađeg Kasuma i njegovu suprugu tumači po sedam glumaca i glumica, od Gorana Bogdana, Leona Lučeva i Gorana Grgića do Alme Prica, Jelene Miholjević i Doris Šarić-Kukuljica, a među glumcima koji tumače njegova sina i kćer važnošću i minutažom izdvaja se Tara Thaller. U pomalo patetičnoj završnici, što ipak nije prevelika zamjerka filmu, upravo ona će svog sa životom pomirenog oca povesti na drugu stranu, u neobično osvijetljenu snježnu zimsku noć.

Zasigurno nijedan domaći film od osamostaljenja do danas nije imao tako brojnu i jaku glumačku postavu kao ovaj. Histrionske izvedbe redom su izvrsne, većinom minijature, ali sočne i efektne, a uz Radka Poliča posebno se izdvajaju nastupi Gorana Grgića i Leona Lučeva. Prvoga gledamo u za njega prilično neobičnoj sceni u kojoj nakon krizme sinu objašnjava kakav je život, pritom iskazujući grubost i sklonost psovanju, a drugi se u možda najboljoj sceni filma, dok se sprema lansirati vlastitu političku karijeru, suočava s viješću da mu je kći počinila samoubojstvo i da upravo njega smatra odgovornim za to. Već iz naslova jasno je da je film posveta Arsenu Dediću, ne samo kroz pjesmu Pamtim samo sretne dane koja se u filmu uopće ne čuje, nego i kroz pjesmu Ono sve što znaš o meni. Dok prva u naslovu sugerira određeni ironijski odmak, jer Kasum gotovo isključivo pamti nesretne dane, druga upućuje da ćemo s vremenom kroz niz epizoda upoznati protagonista, njegov karakter i prošlost.

Pamtim samo sretne dane u cjelini je vrlo uspio film, inteligentan, senzibilan i uravnotežen, i prava je šteta što ga je žiri pulskog festivala ljetos posve zanemario. Glumački oproštaj Radka Poliča svakako zaslužuje vašu pozornost.