Crvena nit ljubavi i smrti

„Samoubojstvo je ona problematična točka, u kojoj se dodiruju dvije strašne rotacije: Da i Ne.“ Neosjetljivo i faktički, tvrdi to jedini preživjeli iz sraza dvoje odavno mentalno i fizički razdvojenih supružnika, „onaj treći koji zna...“, u jednoj od, prema mnogima, ako ne i većini, najuspješnijih drama Miroslava Krleže.

Bez obzira na šaketanje oca i sina, ili čuvene škare kao nastavak ili rezultat Mondschein­sonate, i sve oko njih što upravo prvi dio trilogije o Glembajevima čini najprepoznatljivijim i najspektakularnijim, U agoniji je i ne samo formalno njezin središnji dio, vrhunac između gigantomahije i farse ili „komedije jedne karnevalske noći“. U agoniji ostaje najbolji i najjasniji primjer autorove inicijacije, te posljedične želje i potrebe da o zbiljskim ljudima piše zbiljski, prateći njihovu psihologiju i patologiju. Većinska kvalifikacija tvrdi da je upravo ona najuspješniji egzemplar Krležina dramskog pisma, drama studija iz koje izranjaju ostali trilogijski parnjaci, i iz koje svaki od njih crpi energiju koji osebujno rastvara: Gospoda Glembajevi organski i racionalno, raspoređeno po mnoštvu lica simbola, Leda farsično, gotovo zagovarajući kraj i plemstva i građanstva, ne samo kao klasa, nego i kao socijalnih, pa onda i književnih, uzusa i uzora.

Laura mora biti fokus svake inscenacije, s bankinama u vidu Lenbacha i Križovca, klasno gledano prošlog i budućeg / Snimio Marko Ercegović

Drama U agoniji nije slučajno središnja, jer po liniji ženskih lica veže status kćerke jednog generala sa šarmantnom damom kojoj se ni imena ne zna, a krsni joj je list falsifikat s jedne, i onom koja je „s četrnaest bila u baletu, a sa šesnaest na ulici“ s druge strane. Zato između enigmatične lažne barunice i (ne)postojeće naslovne inspiracije, stoji po mnogima s pravom nazivana „jedinstvenom među ženskim likovima epohe“, Laura – možda još malo i – Lenbachova. Ona mora biti fokus svake inscenacije, s bankinama u vidu Lenbacha i Križovca, klasno gledano prošlog i budućeg, emotivno, iz očišta Laure: odavno očito bivšeg i sve razvidnije ni današnjeg ni sutrašnjeg. Nije nevažno ni to da, upravo njezinim glasom, drama U agoniji jedina, barem na trenutak-dva, idealizira iskrenu, neoštećenu i nezainteresiranu, a još uvijek realno ostvarivu, čak i realističnu ljubav.

Činjenica relativne produkcijske nezahtjevnosti argument je za to da U ­agoniji ne mora čekati institucionalne uvjete i uvjetovanosti. Najnoviju inačicu stoga je moglo ostvariti i nezavisno Kazalište Hotel Bulić, te je u režiji Senke Bulić i dramaturgiji Vesne Đikanović, sa scenografijom Tomislava Ćurkovića i u kostimima Olivera Jularića, s Ivanom Bolanča kao Laurom, Jurom Radnićem i Jankom Rakošem u ulogama Križovca i Lenbacha, te opernom primadonom Lidijom Horvat Dunjko, koja interpretira na glazbu svedenu Madeleinu Petrovnu, premijerno odigrana na pozornici zagrebačkog Kulturnog centra Travno.

Redateljica i dramaturginja odlučile su se za izvornu inačicu komada, bez kasnije nadopisanog trećeg čina kojim je autor htio pomaknuti, pa čak i zamagliti fokuse, jer tako ostaju na onom mlađem i jetkijem Krleži, koji lakše i brže dolazi do paroksizma kad mu nije u interesu gušiti dramsku radnju verbalnom pirotehnikom. Što ne znači da je i u toj verziji nema, jer govori se opširno i mnogo, čak i mnogostruko, o istom i sličnom, iako je „stvar zapravo jednostavna“.

Izdana s obje strane, ali nedovoljno spremna za potpunu emancipaciju, Laura se batrga u svojoj nemoći gotovo mazohistički, pripremajući egzekucijom leptirice i vlastiti završni prasak. Ivana Bolanča taj intenzitet iznosi snažno, ali negradirano, pa je u gotovo istom krajnje povišenom tonu uglavnom neprekidno, od početnog susreta sa suprugom krvopijom do završnog razočaranja u ionako imaginarnog spasitelja Križovca. Iznosi pritom glumački efektno nekoliko prizora, ali joj treba odmor, što joj režija ne dopušta. Pored Rakoša koji na svaki način posrnulog „dešperatera“ Lenbacha igra na granici realizma i farse, Radnićev Križovec gotovo je ikonički postavljen, kao nov, ili „nov“ na svaki način, istodobno banalan i privlačan, neuhvatljiv, ali ne i neshvatljiv.

Senka Bulić, za čiji je uglavnom nekonvencionalni opus, barem u sklopu njezina Hotela, ovakav izbor dramskog predloška donekle iznenađujuć, pokušava realističnost izvornika interpretativno nadopuniti ikonoklastičkim obratom abundantne krležijanske verbalizacije, u želji da bujica riječi zaista i ostane samo to, pa da se i gledatelji i interpreti ne hvataju za svaki slog i njegov smisao, nego da riječ, očekivano poznata s obzirom na to kakav je i koliko cijenjen klasik u pitanju, ostane u pozadini geste i atmosfere, vezana crvenom niti u životu, ali i nakon njega.