Andrej i Zoran, putnici u liftu

Opsjednutost svakovrsnih političara otvaranjima svega i svačega osobito dolazi do izražaja u predizborno vrijeme. Tako se svakodnevno mogu vidjeti brojni političari kako, sve uz osmijeh, fotografiranje i nekoliko prigodnih riječi, režu vrpce i otvaraju nešto. Od krupnijih objekata, koji stvarno donose neku bitnu promjenu u životu zajednice, do bizarnih pojava poput svečanog otvaranja bankomata. Ili dizala, čime započinje predstava Tvrda kohabitacija, premijerno izvedena na zagrebačkoj sceni Vidra u produkciji Kazališta Lutonjica Toporko i režiji Dražena Krešića, a prema autorskom tekstu Vida Barića i Filipa Rutića, koji je ujedno i dramaturg predstave.

Ova godina koja traje redovito se naziva superizbornom. Prvi izbori koji su na rasporedu, i to baš u vrijeme kada je ovaj broj Vijenca na kioscima, jesu oni parlamentarni. A na njima se natječu dvojica jakih ličnosti, iako jedan formalno nije kandidat. Osim što se natječu na stvarnim izborima, oni se pojavljuju i u fiktivnom putovanju kroz vrijeme uz pomoć dizala, na čije su otvaranje, spletkom vlastitih pomoćnika, stigli i jedan i drugi. Iako se inače izbjegavaju. Na tom putu susreću više prepoznatljivih (pseudo)povijesnih ličnosti iz hrvatske prošlosti, od kralja Tomislava, preko Nikole Tesle, Marije Jurić Zagorke, do potpuno bizarne kreacije nazvane Vuk, vila i hajduk. Posrijedi je, naravno, politička satira, Tvrda kohabitacija predstava je koja to ne pokušava osporiti ni u jednom trenutku. Od imena dvojice protagonista, koji se, da ne bi bilo zabune, zovu Andrej i Zoran, preko brojnih podbadanja aktualnim frazama, temama i motivima iz političke komunikacije tog dvojca. Čak je i samo putovanje kroz vrijeme, u kojem se dvojac nađe nehotice prisiljen na suradnju i zbližavanje, odvija kao potraga za paketom mjera, bizarnim predmetom čije ime, dakako, asocira na političarima tako svojstven metajezik.

Andreju i Zoranu dizalo služi kao vremenski stroj / Izvor Kazalište Lutonjica Toporko

Aktualnost se Tvrdoj kohabitaciji ne može i ne treba zanijekati. Predstava je to koja, u dobroj tradiciji satire, reagira na aktualni trenutak, poigrava se njime i izvrgava ga ruglu. U tome su autori predstave zaista uspješni – Tvrda kohabitacija je smiješna, ali istovremeno i zasijeca, poigrava se i ruga političarima, njihovoj kratkovidnosti i lažnoj samouvjerenosti. Ipak, satiričko kazalište, kao i svako drugo, nije lišeno potrebe da se u njemu zadrži mjera. To nikako ne treba pogrešno shvatiti. Izbjegavanje pretjerivanja ovdje nije poziv na (auto)cenzuru, naprotiv. Satira mora biti oslobođena okova zabranjenih mjesta i tabua propitivanja. Ovdje je riječ o drugoj vrsti mjere, onoj koja vrijedi za svaku predstavu. Mjere u dramaturškom uređivanju događanja na sceni, mjere u glumačkom oblikovanju likova koji su im povjereni. Toga je u Tvrdoj kohabitaciji, nažalost, prečesto manjkalo.

Odjeljivanje prizora je jasno – dizalo služi kao vremenski stroj kojim Andrej i Zoran putuju u različite prostore i vremena i tamo susreću galeriju likova iz nacionalne povijesti i mašte. No ti likovi redovito se, kao i Andrej i Zoran, ponašaju pomaknuto u krajnost. Tako je, primjerice, Nikola Tesla lik koji gotovo mahnito po sceni izvodi različite „strujne“ koreografije, Vuk, vila i hajduk jesu zabavan, no posve bizaran lik, a i sami Andrej i Zoran često su razvučeni u krajnja pretjerivanja. Osim toga, unutar prizora dijelovi prečesto funkcioniraju samo kao prostor koji se treba popuniti novim šalama, gotovo kao neki oblik elaboriranijeg stand-up-nastupa pojedinih likova.

Scenografija (Matej Kniewald) minimalna je, scenom dominira velika kutija lifta kojim Andrej i Zoran putuju, što je uspjelo rješenje utoliko što na pozornici ostavlja prostor za fokus na glumce. Kostimi Ane Šišmanović u funkciji su ilustracije, kod sporednih likova zalaze u kič, što je, s obzirom na sveukupnu atmosferu predstave, logičan izbor.

 Domagoj Janković kao Andrej, dakako, pretjeruje, baš kao i Domagoj Ivanković kao Zoran, no njihovoj se scenskoj dinamici, pretjerivanjima unatoč, ne može poreći zabavna suigra. Nika Ivančić i Lovre Kondža igraju više likova (simpatično su potpisani kao „Svi ostali“) te pokazuju vještu razinu transformacije, unatoč istoj boljci povremena pretjerivanja u iskazu.

Sveukupno, Tvrda kohabitacija zabavna je predstava, od koje se ipak, s obzirom na „materijal“ iz stvarnosti od kojega je sazdana, očekivalo više.