Važnost suvremenih interpretacija kulturne baštine

Gradsko vijeće Grada Dubrovnika proglasilo je 2024. Godinom UNESCO-ove svjetske baštine. Dubrovčani se tako prisjećaju nekoliko događaja važnih za povijesnu i kulturnu memoriju Grada: 45. obljetnice upisa povijesne jezgre Dubrovnika na UNESCO-ov Popis svjetske baštine, 15. obljetnice upisa Feste sv. Vlaha na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva te upis arhivskih fondova iz razdoblja Dubrovačke Republike na listu Sjećanje svijeta u studenome prošle godine. Svi ti upisi Dubrovnik čine jednim od rijetkih gradova na svijetu čija su materijalna i nematerijalna kulturna dobra zaslužila status univerzalne baštinske vrijednosti.

Program Godine UNESCO-ove svjetske baštine u Dubrovniku uključuje stotinjak događanja, a u Austriji je, 14. ožujka, predstavljen projekt Druga strana povijesti, u suorganizaciji Hrvatsko-austrijskog društva Dubrovnik, Veleposlanstva RH u Republici Austriji i Austrijsko-hrvatskog društva iz Beča u suradnji s udrugom Moj san iz Salzburga.

Sopranistica Marija Lešaja i pijanistica Ivana Jelača uz povijesni klavir

Brojnim uzvanicima okupljenima u Mramornoj dvorani palače Mirabell u Salzburgu obratio se gradonačelnik Grada Salzburga Harald Preuner, istaknuvši važnost suradnji koje njeguju prijateljstva među gradovima i državama bliskih kulturnih nasljeđa. Pozdravne govore održali su Hubert Palfinger, počasni konzul Republike Hrvatske za pokrajinu i grad Salzburg te Branka Martinović-Vuković, predsjednica Hrvatsko-austrijskog društva u Dubrovniku.

U glazbenu svečanost prisutne je uvela muzikologinja Ksenija Čengić, predavši podij dvjema hrvatskim umjetnicama, pijanistici Ivani Jelača i sopranistici Mariji Lešaji.

Koncept projekta Druga strana povijesti temelji se na bogatom kulturno-povijesnom nasljeđu, a posjetitelje glazbom uvodi u društveno ozračje Dubrovačke Republike na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće.

S obzirom na to da Dubrovnik ima u svjetskim razmjerima raritetan i iznimno vrijedan povijesni instrument bečkog graditelja Antona Waltera, izrađen oko 1790, koji je restauracijom osposobljen za muziciranje, glazbeni program sadrži reprezentativne primjere dubrovačkih skladateljica i skladatelja te one europskih im suvremenika.

Uz raritetni instrument, izbor glazbenog repertoara dio je rezultata istraživanja u sklopu doktorskog projekta kojim se pijanistica Ivana Jelača bavi širim kulturološkim kontekstom glazbene izvedbe u salonima, vlasnicima notne i druge građe koja je sačuvana u dubrovačkim arhivima te suvremenim oblicima povijesno informiranih izvedbi. Program je, uz solističke izvedbe djela dubrovačkih skladatelja Luke Sorkočevića i Jurja Murata te Beethovenovih varijacija za fortepiano, donio i niz Haydnovih, Mozartovih i Beethovenovih solo pjesama u izvedbama sopranistice Marije Lešaja uz fortepiano, nastalih u okviru salonskih okupljanja i kreativnih suradnji plemenitih dama-glazbenica s kojima su redovito nastupali kako vodeći europski glazbenici, tako i oni manje poznati današnjoj publici. Riječ je ponajprije  o talijanskim skladateljima Tommasu Restiju i Domenicu Antoniettiju, koji su boravili i radili u Dubrovniku u vrijeme burnih društvenih promjena na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće.

Autorica projekta Ivana Jelača publiku je vodila kroz program ističući važnu ulogu žena u okviru salonskih okupljanja. Saloni su bili važna spona između javnog i privatnog koncertnog života, a posebna pažnja posvećena je opusu i zbirci muzikalija Jelene Pozza Sorgo, dubrovačke plemkinje koja se smatra jednom od prvih hrvatskih skladateljica.

U svečanom ozračju glazbena večer u Salzburgu završena je dvama glazbenim dodacima po izboru publike. Uspješnom suradnjom Hrvatsko-austrijskog društva Dubrovnik i udruge Sve ostalo je glazba s umjetničkom voditeljicom Ivanom Jelača dosad je ostvaren niz gostovanja; u Beču 2016, Eisenstadtu 2018. te prilikom prezentacije multimedijalne aplikacije fortepijana u sklopu Godine kulture Hrvatska–Austrija 2017, okrunjen je projekt Druga strana povijesti koji slijedi putove sačuvanih Walterovih povijesnih klavira. Važno je istaknuti da je do danas očuvano tek desetak takvih Walterovih klavira. Jedan se nalazi u Haydnovoj kući u Eisenstadtu, jedan u Mozartovoj kući u Salzburgu te onaj koji je vjerojatno bio u Beethovenovu vlasništvu u Kunsthistoriches Museumu u Beču.

„Dubrovačkim Walterom“, koji je danas dio stalnoga postava Kulturno-povijesnog muzeja u Kneževu dvoru, Dubrovnik se upisao na još jednu važnu europsku kartu, a svaka glazbena izvedba koja nastoji oživiti i promovirati bogatstvo hrvatske glazbene ostavštine kao dijela europskih kulturnih strujanja ističe važnost suvremenih interpretacija kulturne baštine kao zalog za budućnost.