Tko je tko u britanskom džezu

Nakon brojnih peripetija nedavno je stiglo najnovije drugo izdanje engleske knjige Who’s Who of British Jazz, kojom se i Velika Britanija svrstala u red europskih država koje se mogu pohvaliti i jednim takvim izdanjem, naravno ne i jedinim iz područja svoje jazz-glazbe.

Lijepo opremljena knjiga na 408 stranica sadrži detaljne opise džezističkog života, glazbene edukacije, nastupa i djelovanja 146 najrelevantnijih džezista Velike Britanije od početaka do danas. Tu je uključena i glasovita britanska tradicionalna jazz-scena predvođena Kennyjem Ballom i Montyjem Sunshineom. Obrađena su detaljno i imena britanskoga suvremenog jazza, predvođena tenor-saksofonistima Tubbyjem Hayesom, Alanom Skidmoreom i Barbarom Thompson.

U funkciji dugogodišnjeg organizatora nekadašnjeg međunarodnog festivala na Bledu i potom u Ljubljani te kasnije i Zagreb Jazz Faira, imao sam prilike na naše pozornice dovesti i brojne britanske džeziste od tenor-saksofonista Ronnieja Scotta i njegova malog sastava do kvarteta Kingkade, potom Tenor Tonic, sastav Fingers, Lol Coxil, kvartet Geoffa Warrena, trio pijanista Stana Traceyja, pjevača Georgea Famea sve do amatera multisaksofonista Georgea Haslama te grupe Icicle Blues Power, i to pretežito uz pomoć Britanskog savjeta iz Zagreba. Mnoga od tih imena nećemo naći u knjizi Who’s Who of British Jazz, ali većinu ipak hoćemo! Danas su međutim gostovanja džezista iz Velike Britanije kod nas vrlo rijetka.

Velika Britanija bila je jedna od prvih europskih zemalja pod snažnim utjecajem američke, napose njujorške jazz-scene. Pridonijele su tomu i brodske linije između luke Southampton i New Yorka. Na linerima poput legendarnog Titanica koji je potonuo 1912. orkestar je do posljednjeg trenutka prije potonuća navodno svirao za ples američke jazz-standarde tog vremena. Čak je i pokretač glasovite američke jazz-enciklopedije Leonard Feather, jazz-pijanist i autor engleskog teksta najpoznatije jazz-skladbe našeg autora Miljenka Prohaske Intima, bio rođeni Englez. Stoga i ne začuđuje da je autor današnje knjige o britanskim jazz-glazbenicima John Chilton, bez ijedne fotografije unesenih glazbenika, napisao po predlošku američkih jazz-enciklopedija.