Smrt je djevojka

Svakomu ponekad dođe trenutak kada pomisli da je dosta. Poželi se odmoriti. Otići na dopust. No što se događa ako to pokuša učiniti netko toliko samorazumljiv kao što je smrt? Na to pitanje pokušava odgovoriti predstava Smrt na dopustu. Nastala po motivima romana Kolebanje smrti portugalskog klasika Joséa Saramaga, Smrt na dopustu kreacija je redatelja Kokana Mladenovića, koji je napravio adaptaciju predloška zajedno s dramaturginjom Dorom Delbianco, asistenticom režije Mirtom Mikloušić te ansamblom predstave.

Saramagovi romani (o čemu zorno svjedoče već neki naslovi – Priča o opsadi Lisabona, Evanđelje po Isusu Kristu, Podignut sa zemlje) zasijecaju duboko u društvena tkiva. Kolebanje smrti utemeljeno je na dosjetki. Smrt nestane, ode, u državi više nitko ne umire. Isprva, kako se može pretpostaviti, svi su presretni. Nema više razloga za žalovanjem. No uskoro počinju problemi. Bune se pogrebnici. Crkva uviđa besmisao dogme o vječnome životu u državi u kojoj nitko ne umire. Ubrzano se počinje povećavati broj staraca, jer starenje nije zaustavljeno. Počinje opća panika, nered, nerazumijevanje društva koje je upravo osvijestilo da je jedan od temeljnih regulatora jednostavno isključen. Dodatan sloj zanimljivosti je u tome što se to događa samo u neimenovanoj državi u koju je smještena radnja. Odmah po prelasku granice, smrt kosi i dalje po redovnom rasporedu. Tek jedan čovjek u državi, smušeni Violončelist, ne mari za sve što se događa.

Kerempuhova predstava slijedi postavke iz predloška. Smrt je djevojka na koturaljkama, figura koja se kreće uokolo s uobičajenim atributima smrti (crni plašt s kukuljicom, kosa), no zapravo je sanjivo, emotivno, nimalo strašno ni nemilosrdno biće. Zaljubljuje se u Violončelista. Taj je pomalo naivno romantičan okvir dramske radnje u suštom kontrastu s brehtijanskom impostacijom ostalih likova na sceni. Promiču Prijestolonasljednik, Premijer, dvije Ministrice, Dirigentica, Intendantica, Glavna urednica... Svi s istom svrhom – prikazati zbunjenost različitih ljudi na pozicijama moći pred činjenicom da je nastupio moratorij na umiranje. I da ne znaju koliko će trajati ni kako će se s njim nositi.

Smrt je u predstavi sanjivo, emotivno, nimalo strašno ni nemilosrdno biće / Snimio Luka Dobroja

Ruganje stvarnosti, a osobito onomu što se u toj stvarnosti prihvatilo kao neupitno, jedna je od polaznih osnova svake satire. Smrt na dopustu, zahvaljujući predlošku koji predstava slijedi i na kojemu gradi epizodično strukturiranu dramsku radnju, ostvaruje se kao satira. Zbunjenost različitih autoriteta zamišlja se u suočavanju s nestankom podrazumijevanoga. Na čemu graditi autoritet, ako se neupitno poremetilo, a autoritet nema načina to zataškati ni osujetiti? Smrt na dopustu uspjela je postaviti to, do temelja satirično pitanje. Utoliko, predstava je pomak nabolje u Kerempuhovoj recentnoj produkciji, koja je često zaranjala u humor koji je satiru više otupljivao nego izoštravao.

Ono što ipak u predstavi nije dobro jest način na koji ulančava i strukturira epizode. Na sceni je jedan od „autoriteta“, zatim ga smjeni drugi i tako redom. Okvir daje Violončelist, djelomično s nerazumijevanjem na koje nailazi u orkestru u kojem je zaposlen, ali znatnije, dakako, u susretima sa Smrću. Sve to, kako predstava odmiče, postaje odveć mehaničko da bi zadržalo oštrinu temeljne dosjetke na kojoj počiva satira. Pojedine su epizode zaista smiješne, često i satirične u ruganju autoritetima, no s vremenom počinju odveć sličiti jedna drugoj da bi opravdale zadržavanje gledateljske pozornosti.

Smrt i Violončelist, koje utjelovljuju Josipa Anković i Borko Perić, grade odgonetački odnos, Violončelist podučava Smrt sviranju violončela, na repertoaru je, prikladno, Smrt i djevojka Franza Schuberta. Jedini su kojima likovi nisu razvučeni u grotesku. Njoj se ponajviše predaju Hrvoje Kečkeš kao Prijestolonasljednik te Tarik Filipović kao Kardinal, stoga im i uloge djeluju pretjerano. Slično se može ustvrditi i za Premijera Vilija Matule. Mia Begović Intendanticu kreira kao podmuklu, gotovo dijaboličnu figuru, baš kao i Mirela Videk Hranjec Ministricu zdravstva. Ana Maras Harmander kao Predstavnica mafije, Filip Detelić kao Grobar te Karlo Mlinar kao Asistent glavne urednice nešto su blaži u satiriziranju, uglavnom zastajući na izazivanju trenutnoga komičnog efekta. Ines Bojanić kao Dirigentica, pak, u drugoj je krajnosti te pokušaje satiričnog u despotizmu svoga lika shvaća odveć kruto. Treba napomenuti da to nisu jedine uloge koje glumci tumače, gotovo svi igraju po nekoliko likova.

Sveukupno, Smrt na dopustu uspjela je postaviti satiričke postavke. No trajanjem i razvojem dramske radnje nije dokraja opravdala gledateljsku pozornost.