Slikovni teatar Lovre Artukovića

Pod naslovom Stagings (Uprizorenja) objavljena je koncem 2023. u nakladi ugledne izdavačke kuće Verlag für moderne Kunst u Beču monografija Lovre Artukovića, hrvatskog slikara s berlinskom adresom. Izdavač je bečki, ali je uredništvo knjige zagrebačko. Iza njega stoji „platforma“ Nomad koju predstavlja njezina utemeljiteljica i direktorica Vanja Žanko, kulturna menadžerica i kustosica s međunarodnim iskustvom i glasom. Tekstovi su na dvama jezicima, engleskom i hrvatskom, no apsolutni komunikacijski primat pripada engleskom. Hrvatski tekst, nazvan „sažetkom“, zbijen je na kraju knjige, premda taj tekst zapravo i nije sažetak jer obuhvaća čitav sadržaj monografije, osim kratka predgovora urednice i još kraće umjetnikove zahvale. S obzirom na broj domaćih sponzora navedenih u impresumu, među njima i Ministarstvo kulture i medija, takav tretman hrvatskog dijela knjige izaziva čuđenje.

Lovro Artuković, Modeli poziraju za Pietà (ulje na platnu, 2011)

Sizif s cigaretom

Lovro Artuković doista je, kako u predgovoru ističe Vanja Žanko, vodeći hrvatski i srednjoeuropski slikar i grafičar. Rođen 1959, Artuković je nakon završene Likovne akademije neko vrijeme radio u Zagrebu, da bi ga životni put 2001. odveo u Berlin, gdje živi i radi kao samostalni umjetnik. Unatoč tome, njegove veze s hrvatskom kulturnom sredinom i dalje su vrlo intenzivne. Indikativan je podatak da je od 35 samostalnih izložbi popisanih u njegovoj web-biografiji, održanih nakon odlaska u Berlin, njih 23 priređeno u hrvatskim galerijama i muzejima. Njegova fortuna critica u posljednja tri desetljeća uglavnom se sastoji od doprinosa uglednih hrvatskih povjesničara umjetnosti poput Feđe Vukića, Krešimira Purgara, Blaženke Perice i osobito Leonide Kovač, autorice glavnog eseja u ovoj monografiji, prikladno naslovljena Događaj slike. Drugi, znatno kraći esej napisao je njemački umjetnik, pisac o umjetnosti, fotograf i kustos Boris von Brauchitsch, koji također, barem dijelom, živi u Berlinu. Iz njegova pera potječe kratak ali poticajan esejistički osvrt na Artukovićevo stvaralaštvo pod znakovitim naslovom Sizif s cigaretom. Metaforom Sizifa pisac aludira na Artukovićevo postojano slikarsko reinterpretiranje mitova i bajki duboko usađenih u kulturnu svijest i umjetničku povijest Zapadnjaka. Uistinu, sizifovsko kotrljanje mitološkog kamena sastavnica je konceptualne i duhovne re-kreacije kojom se arhetipska prtljaga tisućljećima prenosi s leđa jednog na leđa drugog umjetnika, pri čemu se regeneriraju stvaralačke energije i sublimiraju kolektivne opsesije. Cigareta je pak materijalni znak uronjenosti umjetnika u stvarnost sa svim njezinim opojnim i otrovnim supstancama. Zapaljena cigareta koja u dimu nestaje među prstima naslikanih likova na mnogim slikama može se tumačiti i kao simbol prolaznosti i ispraznosti. Ona je istodobno i zaštitni znak mentalnog statusa „druželjubivog osamljenika“ – tom sintagmom Brauchitsch se nastoji približiti fenomenu suprotnosti, koji prožima umjetnikov karakter i njegov rad.

Hladna ekstaza slikanja

Slikarstvo Lovre Artukovića velik je otvoreni puzzle sastavljen od mnoštva dijelova koji se mogu promatrati odvojeno i u međusobnoj povezanosti. Njihovo je tumačenje izazov, no ono zahtijeva veliki oprez zbog opasnosti pretjerana interpretiranja i „otkrivanja“ značenja koja bi valjda iznenadila i sama slikara. S tim delikatnim zadatkom uhvatila se ukoštac Leonida Kovač pokušavši s pomoću alata poststrukturalističke kulturološke dijagnostike odgrnuti zastor i otvoriti čitateljima pogled na pozornicu Artukovićeva slikarstva. Pritom se u određenoj mjeri mogla osloniti na razmišljanja sama umjetnika o vlastitom stvaralaštvu. Njegove bilješke, umetnute poput diskretnih didaskalija uz pojedine slike ili cikluse slika, čitatelju su dobrodošao oslonac u pokušaju razumijevanja izvora inspiracije i pronalaženju one točke od koje (možda) počinje ideja djela. Umjetnikove bilješke u svojoj lako razumljivoj jednostavnosti tvore svojevrsni kontrapunkt teorijskim interpretacijama koje više-manje od početka, pa i ovdje, prate njegovo stvaralaštvo. Čini se da je njegov slikarski credo sadržan u zapisu epistolarne forme pod naslovom Otok. Obraćajući se (za čitatelja nepoznatu) prijatelju umjetnik piše: „Čini mi se da je u naše doba slikarstvo jedan od rijetkih otoka gdje je još moguća individualnost. I zato: ako se u nekom trenutku osjetim sam, izoliran, obzidan horizontom kao zatvorom, kao na otoku na kojem život pomalo zamire – to će se sigurno pojaviti na mojim slikama, htio ja to ili ne htio.“

Hladna ekstaza slikanja umjetnikova je prava stvarnost iz koje se u sporom postupku tehničke virtuoznosti rađaju djela magnetske privlačnosti. Slike iz kojih struji čas sumorna, čas neonski zasljepljujuća atmosfera velegrada, iz kojih mirišu kišne večeri, trepere suncem obasjane krošnje, prostiru se površine jezera, paraju bljeskovi munja, na kojima bestežinski lebde žene u bijelom… Svakodnevna pozornica života svojevrstan je živi atelijer koji se Artukovićevim rukama oblikuje i transformira u događaj slike. S druge strane njegova likovna imaginacija uvelike se hrani iz zaliha ideja nataloženih u spremištima europske umjetničke i mitološke prošlosti. Očuđavanje zbilje i traženje novih značenja u starim simbolima umjetnosti dva su pola između kojih oscilira Artukovićev likovni senzibilitet. Istodobno intimna i javna pretvorba „klasičnih“, kanonski posvećenih djela povijesti umjetnosti, poput Michelangelove Pietà, njihovo preoblačenje u duhu (post)moderne resemantizacije, jedan je od ključnih postupaka u slikarevoj aproprijaciji prošlosti. Metafora spremišta s blagom natruhom ezoterije ključna je za Artukovićevu „filozofiju“ slikarstva i za interpretaciju njegove umjetnosti, koja teži stapanju s intelektualnim doživljajem i emotivnim uživljavanjem promatrača.

Stvarajući zadivljujućom tehnikom i radnom strpljivošću artificijelno varljivu iluziju zornosti, Artuković uvlači osjetila promatrača u dimenziju magičnog odraza prostora i atmosfere trenutka, u nesvakidašnje iskustvo doživljaja slike kao estetske sublimacije zbilje. Na daščanoj podlozi slikareva atelijera bijelo okrečenih zidova s razvedenim električnim instalacijama i neonskim lampama „radnje“ slika režirane su u svim smjerovima zamislivog – od fotografski realnih situacija do halucinantno nadrealističkih fantazmagorija. Slikajući odraze na površini naborane zlatne folije umjetnik se (također sizifovski) hvata ukoštac s nemogućim, pokušavajući bojom fiksirati gotovo neuhvatljive optičke reflekse. U tome pak uživa, jednako kao i u slikanju vodene površine, kapljica kiše, lišća prošarana svjetlom i sjenom, zrcaljenja stakla, tvarnosti kose i odjeće…

Djelo kao estetska spoznaja

Premda se u motivskom i kompozicijskom vidu mnoge Artukovićeve slike mogu usporediti s (umjetničkim) fotografijama, s pomoću kojih često i nastaju, draž je njegove umjetnosti u onome što bismo mogli nazvati čarolijom slike, u zadivljujućim tragovima ruke koja danima i tjednima kistom i bojom stvara estetsku iluziju što provocira druge slike u očima i duhu primatelja. Tradicionalna je estetika držala da umjetnost služi spoznaji svijeta i da je po tome nadopuna religijske ili filozofijske spoznajne discipline. Ta misao i danas obuzima gledatelja kad se nađe pred Artukovićevim opusom koji se doima poput ploda s mnogo ljusaka u čijoj se jezgri nalazi srž spoznaje, no do nje nije nimalo lako, a možda nije ni moguće doprijeti.

Zahtjevan, teorijski obilno potkovan esej Leonide Kovač u ovoj knjizi znalcima će dati vrijedne poticaje za razumijevanje Artukovićevih slika. No to se nažalost ne bi moglo reći za grafički dizajn koji potpisuje Damir Gamulin. Dizajn knjige čitatelja čini zdvojnim. U prvom redu doživljaj je sputan zbog nemogućnosti usporednog praćenja teksta i slike. Za hrvatski „sažetak“ poveznica sa slikama uopće nema, dok su u glavnom (engleskom) dijelu knjige one nepotpune i konfuzne. Često, da bi se došlo do reprodukcije slike spomenute u tekstu, knjigu valja prevrtati na sto načina. Pritom reprodukcije nemaju legende, već su one otisnute na kraju u dvije različite skupine, pa se i tu očekuje dodatno prevrtanje knjige. Neadekvatnom obradom snimaka reprodukcije slika ostale su bez kolorističke energije. Mnoge su slike pretvorene u patuljke otiskivanjem u formatu poštanskih maraka. Degradacija slika osobito dolazi do izražaja kod otisaka na vrsti papira sličnoj pausu koji se prozire, pa se otisci s prednje optički miješaju s onima na stražnjoj strani lista. Najgoroj su pak deformaciji izložene slike reproducirane kao duplerice. Čitalac ovdje mora zavapiti: dragi dizajneri, nemojte nas mučiti, dajte da s užitkom i s lakoćom čitamo tekst i gledamo reprodukcije, jer slike Lovre Artukovića to doista zavređuju.