Šarolikost stvaralačkih metodologija

Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa 14. i 15. ožujka organiziralo je u Splitu interdisciplinarni znanstveno-umjetnički skup Stvaralačke metodologije u izvedbenim umjetnostima: terminologija, alati, primjeri, započinjući njime trogodišnji ciklus skupova posvećenih toj temi. Skup se održavao u foajeu splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta te na Sceni 55, a idejno je bio usmjeren praktičarima i proučavateljima kazališta, pa su osim uobičajenih konferencijskih izlaganja bila zastupljena i dulja umjetnička predstavljanja radova u obliku radionica, izvedbenih predavanja i drugih praktičnih prezentacija.

S namjerom da spriječi gubitak memorije o dragocjenim kreativnim pristupima, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa započinje niz strukovnih teorijsko-praktičnih susreta koji će se tijekom sljedećih nekoliko godina, ovisno o temi ili formatu, organizirati u zasebne cjeline. Smatrajući da je stanje nužno mapirati da bi se razumjelo, prvi se skup usmjerio opisivanju, definiranju i pohranjivanju aktualnih stvaralačkih metoda, dok će se sljedeća dva redom posvetiti njihovoj problematizaciji, odnosno sistematizaciji zaključaka.

Osim uobičajenih konferencijskih izlaganja bila su zastupljena i dulja umjetnička predstavljanja radova / Snimila Mirna Sindičić Sabljo

Istraživanje kao metodologija dramskog rada

Prvi dan simpozija otvoren je prezentacijom videorada vizualne umjetnice Sandre Sterle Otvoreni krug te kraćom radionicom sa sudionicima skupa o istoj temi. Umjetnica je opisala proces nastajanja rada, nakon čega se povela zanimljiva rasprava, s obzirom na bogatu autobiografsku i ritualnu komponentu njezinih videoradova, koje kontinuirano bilježi u istome ciklusu, svakih sedam godina.

Uslijedile su zatim dvije sesije uobičajenih konferencijskih izlaganja, no svaka je tematizirala aktualnu interdisciplinarnost, pa i transdisciplinarnost u znanosti i umjetnosti, odnosno izlaganja o korištenju određenih metodologija za nastanak izvedbe. Nataša Govedić sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, primjerice, govorila je o čitanju kao eksperimentalnoj stvaralačkoj metodologiji i ulozi čitanja u radu glumaca izvan osnovnih čitaćih proba u kazalištu, dok je u izlaganju kazališne kritičarke Anđele Vidović Kako pišu (dramski) pisci –nacrt za buduće istraživanje naglasak bio na istraživanju motivacija, načina rada, strukture dana i procesa stvaranja na primjeru naša tri već afirmirana dramska pisca. Petra Kovačić Botić, docentica glume na splitskoj Umjetničkoj akademiji, govorila je o važnosti partnerstva u glumačkom radu i u izvedbi, u izlaganju naslovljenu Rad glumca na drugom; o partnerskom slušanju.

Mirna Sindičić- Sabljo sa zadarskog Filozofskog fakulteta prezentirala je metodu frankofonih kanadskih sveučilišta nastalu još prije dvadesetak godina, recherche-création, ili kako spojiti stvaralački i znanstveno-istraživački proces, te dobiti za to i umjetničku i humanističku diplomu u jednoj, kao i doktorat. Agata Juniku sa ADU u Zagrebu izlagala je o paradigmama djelovanja u javnoj sferi, pod naslovom Umjetnost u prijevodu, koncentriravši se na prevođenje nekoliko krucijalnih filozofskih koncepata javne sfere iz 20. stoljeća na jezik stvaralačkih metodologija u izvedbenim umjetnostima, dok je Daniela Taslidžić Herman iz Gradskog kazališta Beli Manastir predstavila stvaralačke metodologije u amaterskom kazalištu na primjeru vrlo uspješne predstave Dnevnik Anne Frank, koja je obilježila razvoj tamošnjega kazališta na putu od amaterskog do umjetničke organizacije.

Prvi je dan zaključen radionicom redateljice Helene Petković i Petre Kovačić Botić Žene o ženama za žene i ‘dramaturgija kave’ u kojoj su voditeljice u vidu pripremnog istraživanja za projekt na kojemu rade razgovarale sa sudionicima simpozija na temu kako same žene u Dalmaciji (p)održavaju i reproduciraju patrijarhat, i to na svakodnevnoj i većinom nesvjesnoj razini.

Plesne metodologije kao (samo)preispitujuće izvedbe

Drugi je dan započeo uspjelom izvedbom plesne umjetnice Matee Bilosnić From nothing to something / Ni od čega do nečega, namjerno dvojezična naslova, nakon čega je uslijedila teorijska razrada procesa vlastitog rada. Zbog toga je izvedba naslovljena kao izvedbeno predavanje, jer tematizira proces traženja teme bavljenja koji je od početka vrlo okviran i nejasan a kroz izneseni proces postaje fiksiran i dobiva svoj izvedbeni oblik. Nakon prezentacije, kako rada tako i njegove teorijske razrade, uslijedila je zanimljiva rasprava, osobito o potrebi teorijske razrade izvedbe koja je vrlo samostalna i uspjela, što se pokazalo opravdanim u kontekstu simpozija i formata izvedbenog predavanja.

U plesnom bloku izlaganja plesna kritičarka Ivana Slunjski predstavila je proces nastajanja plesne predstave Glečer, a naslovila ga je Uranjanje u duboko vrijeme jer se ta sintagma pojavljivala u radu četiriju umjetnika okupljenih oko projekta. Ivana Slunjski je sudjelovala u nastanku predstave, promatrajući koncentriranje izvođača na izvedbeni trenutak, odnosno propitivanje osjećaja trajanja, razlika između scenskog bivanja i reprezentacije, stvarnoga i fikcionalnoga.

Radijska urednica i dramaturginja Katja Šimunić pokušala je doprijeti do plesne, nelinearne, istodobno ustrajne i stalno (samo)preispitujuće metode plesnog rada jedne od naših najmarkantnijih suvremenih plesnih umjetnica, plesačice i koreografkinje Silvije Marchig, na primjeru dviju njezinih recentnijih predstava. Doktorandica Marta Brkljačić izlagala je o baletnom tijelu u muzičkom i scenskom prostoru, odnosno o koreodramskom pristupu adaptaciji u baletima Valentine Turcu i Lea Mujića, dok je scenografsko-kostimografski autorski duo Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić predstavio nekoliko primjera razvoja kreativnog procesa likovnog oblikovanja na sceni. Praktično su pokazali kojim se putem razvijaju njihove kreativne ideje te koliko u njima tijekom procesa nastanka predstave sudjeluju redatelji, dramaturzi te svi ostali članovi autorskog tima.

Vektori suvremenosti u izvedbenim metodologijama

Kazališni kritičar Igor Ružić na primjeru opusa triju suvremenih redatelja, Boruta Šeparovića, Matije Ferlina i Ivana Planinića, govorio je o društvenosti, intimi i formi kao vektorima suvremenosti, a vizualna umjetnica i performerica Josipa Bubaš pokušala je predočiti svoju ideju izvedbe tijela i tjelesnosti izvedbe u vlastitoj istraživačko-izvedbenoj radionici, metodologije djelomično nastale kao dio doktorskog istraživanja i knjige Tjelesnost izvedbe i izvedba tjelesnosti.

Drugi dan simpozija zaključila je redateljica Marina Petković Liker izvedbenim izlaganjem i radionicom s temom Postupak, strategija, tehnika, metoda. Izložila je svoj razvojni redateljski put od institucionalnog kazališta preko eksperimentalnih oblika do razvoja vlastite redateljske metodologije nakon mnogo vremena uložena u potragu za osluškivanjem svega što nije zadano bilo kakvom strukturom unutar koje nije uspijevala izvedbeno izraziti osjećanja koja je željela iskazati publici.

Kako se ovakvi praktično-teorijski susreti u Hrvatskoj ne organiziraju baš često, bit će naročito zanimljivo i potrebno vidjeti u kakvu će se formatu i s kakvim izlaganjima predstaviti proučavatelji kazališta i umjetnici na drugom u nizu skupova iduće godine.