Produžetak najboljeg i najlošijeg u čovjeku

Kamen gori val se pjeni… a vi? Što vi činite za to vrijeme? Panično gradite arku spasa ili grabite dasku kako biste uživali u krijesti vala prije nego se obruši na – sve? Umjetna inteligencija jest taj val, možda najveći i najtransformativniji nakon izuma vatre, a nastavi li njezin sadašnji „prototip“ rasti i razvijati se poput bakterije u epruveti, neće proći ni koja godina i naći ćemo se u svijetu u kojem bismo se mogli pitati: I što sada?

A tada bi to „sada“ već moglo biti prekasno…

O tome na koju ćete stranu stati – onih koji paničare ili onih koji veselo jurišaju u provaliju – ovisit će budućnost čovječanstva; ili barem tako tvrdi Mustafa Suleyman, možda manje melodramatično, ali u načelu tako nekako. A kada Suleyman govori o temi umjetne inteligencije, onda ga se i sluša, s obzirom da je taj britanski poduzetnik bio osnivač kompanije DeepMind, jedne od vodećih tvrtki za UI koju je Google od njega kupio 2014. godine. U kreaciji mu pomaže britanski istraživač i pisac Michael Bhaskar, stilska ispomoć i stručnjak za povijest tehnologija, autor knjige The Content Machine, analize putovanja od tiskarskog stroja do digitalnih algoritama.

Izd. Egmont, Zagreb, 2024.
S engleskoga preveo Davor Lerinc

Suleyman i Bhaskar izabrali su treći put, ugodan ton između panike i ravnodušnosti, a svoj alarmizam ublažili su potragom za trećim putem „između katastrofe i distopije“, dva jedina puta kojima bi priča, ne pronađemo li treći, mogla krenuti i završiti.

Ako priči već ne znamo kraj, poznat nam je početak: čovjek je od svojih najranijih dana bio nerazdvojan od tehnologije. Vatra i kameno oruđe i oružje izgradili su temelje civilizacije, ali i ljudskosti kao takve.

Ključni, prijelomni trenutak na timelineu tehnologije za Suleymana i Bhaskara jest izum nuklearnog oružja. Trenutak kada je čovječanstvo shvatilo: ups, stvarno raspolažemo tehnologijom kojom možemo izbrisati same sebe iz postojanja! Možda filmski Oppenheimer upravo zato tako dobro odzvanja baš danas, kada je kolektivna svijet gonjena podsvjesnim strahom od novoga svjesnog koraka ka samouništenju? Možda, ali nadolazeći val ionako je izgrađen na „možda“. Autori su vrlo uvjerljivi pri upiranju prstom u opasnost, kreirajući scenarije s nelagodnim ekstremima suživota umjetne inteligencije i sintetičke biologije.

Val koji nadolazi nije Terminator, Suleyman ne prodaje znanstvenu fantastiku koja upozorava da će nas do sljedećeg petka porobiti intelektualno superiorniji roboti, izbjegavajući da njegov „možda“ postane banalan. Upozorenja koja nadolazeći val nalazi u budućnosti UI proizlaze upravo iz suživota čovjeka i njegove kreacije, tj. negativnih načina na koji čovjek može iskoristiti umjetnu inteligenciju, sve od naprednih hakerskih cyber-napada i stvaranja ekstrasmrtonosnih patogena u kućnim laboratorijima do brisanja granice stvarnosti i fikcije te konačnog samoubojstva radnih mjesta, svjesnom radu na nestanku svega od blagajnica i vozača do dizajnera, fotografa, ilustratora, animatora, filmskih djelatnika, programera…

Svijet u kojem vladaju promptovi svijet je u kojem čovjek postaje sve manje potreban – to ne znači da će ga roboti gurati u kapsulu Matrixa, nego da će tamo svjesno zaleći sam, uživajući u hedonizmu univerzalnoga svjetskog dohotka. To je hakslijevski scenarij. U orvelijanskom tonu, „nadolazeći val“ podsjeća na potencijalni horor-scenarij u kojem distopijski nadzor individualne privatnosti jedini može zaustaviti tragične ishode eksperimenata poput igranja s DNK-om. Tehnologija kao što je „DNK-editor“ Crispr postala je masovno dostupna pa svatko s malo znanja i ne previše novca u garaži može postati genetski inženjer, igrati se s mutacijama čovjeka, ali i mutacijama virusa. Udružena sintetička biologija i umjetna inteligencija mogle bi, ako se „igramo“ s kombinacijom malih boginja i ebole, pobiti više od milijardu ljudi u svega nekoliko mjeseci.

S druge strane, ako se ne pobijemo, potencijal utopije jednako je snažan: UI liječi neizlječive bolesti, radi neviđeno točne i rane dijagnoze, organizira i optimizira promet i čitave gradove, pomaže graditi biznise i pojeftinjuje proizvodne procese, a sve koji će u tom procesu postati „suvišni“ povijest će ionako nazvati luditima. Ovaj put drukčije je samo to što se ta povijest događa upravo sada i upravo nama.

Yuval Noah Harari pomalo je nespretno, ali ipak znakovito, u svom tekstu upozorenja za The New York Times pisao kako su „društvene mreže bile prvi kontakt između umjetne inteligencije i čovječanstva, a čovječanstvo je izgubilo“. Sada društvene mreže privlače pažnju uporabom UI kao kuratora, iskorištavajući snagu algoritama. Jednog dana, u bliskoj budućnosti, UI će početi stvarati i golem dio sadržaja. Tko će više znati koja je ljepotica s Instagrama stvarna i koji je pas na TikToku stvarno tako simpatično blentav ili… je ipak samo videogeneriran s nekoliko promptova?

Optužiti mitsku „svemoć“ algoritma jest pucanje u laku metu, banaliziranje istine koja leži daleko dublje u zrcalu. Takva će biti i istina umjetne inteligencije, „zla“ upravo onoliko koliko to budu ljudi, ili kao što pišu Suleyman i Bhaskar: „Umjetna inteligencija istodobno je korisna i opasna upravo stoga što je produžetak onoga najboljeg i najlošijeg u nama.“