Poziv na nove glazbene izvedbe

Uobičajeno prisjećanje na velikane povijesti, bilo političke, društvene ili kulturne, odnosi se gotovo uvijek na obljetnicu njihova rođenja ili smrti, a kad je riječ o utjecajnoj osobi, nerijetko i na obje. Hrvatskog skladatelja baroka čije djelo i danas s pravom izaziva pozornost javnosti, Ivana Lukačića (Šibenik, 1585(?)–Split, 1648), zadesila je drukčija, nimalo lošija sudbina. Naime, o 400. obljetnici izdanja njegova djela Sacrae cantiones, zbirke 27 duhovnih moteta uz pratnju orguljaškog kontinua, ugledni europski izdavač Brepols objavio je 2022. impresivan glazbeni zbornik nazvan Venice, Schiavoni, and the Dissemination of Early Modern Music. A Companion to Ivan Lukačić pod uredničkim palicama Vite Balića, Vincenta Bessona i Ennija Stipčevića. Upravo posljednji navedeni, dobri duh hrvatske renesanse i barokne glazbe, učinio je neizmjerno mnogo na njezinoj afirmaciji neumornim i stalnim istraživanjem tijekom posljednja tri i pol desetljeća te objavljivanjem znanstvenih i stručnih radova koji su donosili nove spoznaje o hrvatskoj glazbi 16, 17. i 18. stoljeća.

Izd. Centro Studi Antoniani,
Padova, 2023.

Put suvremenim istraživanjima i kritičkim izdanjima Lukačićevih moteta utro je hrvatsko-američki muzikolog svjetskoga glasa Dragan Plamenac, a nastavili Lovro Županović i Josip Andreis. Upravo je Dragan Plamenac davne 1935. domaćoj javnosti predstavio izabrane motete iz zbirke Sacrae cantiones, a isto je potom učinio i na Međunarodnom kongresu 1939. u New Yorku, predstavivši muzikolozima u svijetu glazbu nastalu i izvođenu u Dalmaciji tijekom 16. i 17. stoljeća. Njegova su se istraživanja nastavila i poslije te su objavljena 1968. i ponovo 1988. Lovro Županović objavio je pak rad Umjetnost Ivana Lukačića 1968, a potom i onaj o Lukačićevim motetima objavljenima u zbirci Promptuarium musicum Johanna Donfrida. Josip Andreis, hrvatski glazbeni historiograf, zadužio nas je objavljivanjem 16 od 27 skladanih moteta u suvremenom notnom izdanju, i to u znamenitoj seriji Iz hrvatske glazbene baštine 1979.

Marljivi franjevac Lukačić, koji je 1615. u Rimu stekao naslov Magister Musices, a po povratku u Hrvatsku postao ugledni gvardijan splitskoga samostana sv. Frane na Obali, tijekom gotovo četvrt stoljeća, osim glazbom, bavio se svakodnevnim obvezama koje nameće rečena uloga, otežana posljedicama teške kuge koja je pogodila Split 1607.

Zanimljivo je da danas poznajemo samo Sacrae cantiones Ivana Lukačića, a da ostala moguća djela tek treba pronaći ako su ikad i postojala. No skladateljska inventivnost i meritornost u provedbi skladateljskih zamisli u mnogim motetima sabranima u zbirci otvara opciju postojanja i drugih autorovih djela koja se nadamo otkriti.

Ennio Stipčević, ugledni hrvatski muzikolog i član suradnik HAZU, u višedesetljetnim istraživanjima renesanse i baroka u hrvatskim zemljama u 16, 17. i 18. stoljeću, znatnu je pozornost posvetio Ivanu Lukačiću. No, podjednako kao i muzikološka istraživanja Lukačićeve okoline i konteksta njegova djelovanja, važne su i note. Zapravo, čak i važnije, jer bez njih nema suvremenih izvedbi, a bez izvedbi glazba ostaje samo pisani ili tiskani znak čitljiv malobrojnima. Stoga je Ennio Stipčević sa suradnicima, glazbenim teoretičarem Vitom Balićem iz Splita i muzikologom Tomislavom Bužićem, odlučio prirediti novo, uređeno i sukladno recentnim paleografskim kriterijima izmijenjeno izdanje integralnog opusa Sacrae cantiones. Zbirka je, kako smo prethodno spomenuli, u suvremenoj notaciji objavljivana djelimice od 1935. do 1970. Tek 1986. Stipčević u seriji Corpus Musicum Franciscanum s urednikom fra Ludovicom Bertazzom u Padovi integralno objavljuje Sacrae cantiones, Venezia, 1620, motetti a 1 – 5 voci napisavši uvodnu studiju, transkribiravši originalni notni zapis te raspisavši basso continuo.

Padovanski Centro Studi Antoniani koji od 1969. vodi istraživački centar čiji su plod časopis koji izlazi tromjesečno te niz knjiga o sv. Antunu Padovanskom i njegovoj ostavštini te utjecaju franjevaca na povijest, književnost, umjetnost i glazbu europskih zemalja u kojima su djelovali, izdavač je ovoga, novog suvremenog izdanja. Ključna razlika između izdanja iz 1986. (ponovo otisnuta 1998) jest izostavljanje realizacije bassa continua sukladno današnjim paleografskim uzusima, a i sve notne vrijednosti donesene su po principu integer valor. Posebna vrijednost lijepog izdanja za čiji je prijelom zaslužan Vito Balić jest što donosi fotografije arhivskih bilješki o Lukačićevu životu te popis svih tekstova na koje je Lukačić skladao. Također, vrlo je važna postignuta iznimna preglednost i laka čitljivost notnog zapisa. Odlično obavljen posao na kojem čestitamo priređivačima poziva izvođače da u što skorije vrijeme možemo i poslušati kako sve mogu zazvučati Sacrae cantiones.