O poetskim nepotistima i privatizaciji književne scene

Sve statistike u posljednjih pet, deset, petnaest godina pokazuju da se u Hrvatskoj književnost čita sve manje, a svakom iole površnom poznavatelju jasno da su statistike što se tiče zastupljenosti poezije u čitalačkim navikama građana još višestruko crnje, zapravo apokaliptične. Istovremeno, posljednjih se nekoliko godina o hrvatskom pjesništvu u medijima poput internetskih portala i dnevnih novina piše zamjetno više negoli donedavno, a pojedini pjesnici, može se reći, iskaču iz paštete na društvenim mrežama i u tekstovima koji se bave modernom književnom produkcijom. Pjesničkih tribina i novih poetskih naslova nam ne nedostaje, kao ni pjesničkih nagrada.

No kad je riječ o broju prodanih knjiga, hrvatski književnici (posebice nagrađivani pjesnici) skrivaju statistike kao zmija noge. A jasno je i zašto – usprkos neprekidnim salvama hvalospjeva kojima određene autore zasipaju kritika i kolege, te usprkos broju književnih nagrada koje su pospremili u džep, na njihovim javnim čitanjima i predstavljanjima knjiga redovito se ne okuplja više od desetak zainteresiranih slušatelja (od kojih, jasno je, dobar dio čine znanci i suradnici). Taj je broj, nažalost, očekivan kada se radi o nastupu „prosječnog“ hrvatskog pjesnika. Ali kad se radi o novim pjesničkim glasovima koje predstavljaju kao živuće klasike, tada ta pustoš na njihovim javnim nastupima postaje upravo groteskna i nemoguće ju je ignorirati.

Čini se očitim da Hrvati nedovoljno čitaju (i to posebice poeziju) ne zbog nedostupnosti knjiga ili malog broja novih književnih naslova, već zbog toga što ih književnost koja se u posljednjem desetljeću kod nas tiska, propagira i nagrađuje jednostavno ne uspijeva zaokupiti.

Izvor Pixabay

Kako otuđiti publiku

Hrvatsku književnost u 21. stoljeću i dalje obilježava premoćna dominacija postmodernog stila. Podsjetimo se, postmodernizam se u svijetu uzdigao kao nov i dominantan književni stil još potkraj ’60-ih i početkom ’70-ih godina. Taj stil ponajprije odlikuje njegova intelektualna i akademska narav – stil je to pisanja koji inspiraciju crpi izravno iz kompleksnog korpusa književne i kulturne teorije. Postmoderni pisci propituju odnos fikcije, stvarnosti i autobiografije; čitatelja, teksta i autora; jezika i govora te različitih stvarnosnih razina teksta, također tematizirajući književne postupke te nastanak i recepciju književnosti kao takve.

U čemu je problem s takvim načinom pisanja? U načelu – problema nema. Postmoderna književnost iznjedrila je, kao i svaki drugi stil, nebrojena remek-djela svjetske književnosti. No, u praksi je problem u tome što takvu vrstu djela prosječno obrazovani čitatelji uglavnom ne razumiju, niti su joj „obični građani“ ciljana publika. Postmoderna književnost traži akademski obrazovana čitatelja upućena u povijest književnosti i književnu teoriju te u suvremenu teoriju umjetnosti općenito. Stoga je jasno da je postmoderna književnost do neke mjere nužno elitistička – pisana je za probrani društveni sloj, za intelektualce. Postmodernistički je trend najprimjetniji u domaćoj poeziji, zbog čega je ona književna forma danas najnerazumljivija širim masama i mladim ljudima.

Umreženost na sceni

Koje su njezine značajke? Postmoderna se književnost uglavnom odlikuje tzv. hermetičnošću (iliti „zatvorenošću izraza“ – teško je ili praktički nemoguće sa sigurnošću odrediti o čemu točno pjesnik govori), metatekstualnošću (tj. pisanju o samom procesu pisanja), mistifikacijom svakodnevice (pisanju o svakodnevnim sitnicama na veoma hermetičan, neočekivan i teško instinktivno razumljiv način), kao i zasnivanjem tekstova na tezama iz književne teorije te uporabom opskurnih motiva iz književne povijesti i suvremene filmske, glazbene i druge pop-kulture.

Iako među postmodernističkim djelima ima izvrsne književnosti, sasvim je očekivano da takva vrsta „elitne književnosti“ jednostavno ne može doprijeti do širokog čitateljstva koje, prije svega, traži da ga književnost dirne, da ga zabavi, i da se čitatelj, kao pojedinac, misaono poistovjeti s napisanim.

Hrvatska pjesnička scena raste potpuno neorganski. Članovi žirija književnih nagrada redovito propagiraju nove autore koji pišu gotovo identično njima samima. „Računica“ iza takva postupanja je jasna – što više glasova identičnih vlastitom određeni, već etablirani autor uzdigne putem natječaja, to će mu lakše u budućnosti biti proglasiti snagu svojega utjecaja na stil mlađe generacije pjesnika. Stoga u nagrađivanom hrvatskom pjesništvu trenutno prevladava strašno, odbojno i upravo nepjesničko jednoglasje.

Stanje postaje još jadnije kada se shvati da se trenutno mladi poetski glasovi kojima je usmjerena moderna književna kritika gotovo uvijek predstavljaju kao veliki inovatori, „svježi“ poete i oni koji govore u ime „novog senzibiliteta“. No to nije ni blizu istine, budući da većina tih „novih glasova“ piše stilski gotovo identično kao naši semantički konkretisti iz ’80-ih, ili pak kao glasovi „nove emotivnosti“ iz 2000-ih.

Kada tim za čitateljski interes pogubnim trendovima pridodamo i spoznaju da se određeni „kultni“ književni prostori u Zagrebu, koji sami sebe predstavljaju mjestima alternativne, nezavisne i socijalno angažirane književnosti, zapravo djeluju prema načelu propagiranja gotovo isključivo onih autora objavljivanih u sklopu izdavačkih kuća s kojima te „nezavisne književne oaze“ imaju sklopljen ugovor za poslovnu suradnju, tada dolazimo do zaključka da nezavisne književne scene zapravo više i nema, osim na samim marginama, izvan fokusa izdavača i književne kritike.

Naša je književna scena, čini se, doista postala privatizirana. To bi objasnilo i zašto u medijima i književnoj kritici konstantno slušamo o istih deset ili petnaest imena, dok svi ostali kao da i ne postoje. Pa ipak, ti „privilegirani“ i dalje ne okupljaju nego rasipaju književnu publiku, što ih naoko uopće ne dira. A zašto i bi? Novčane potpore za nove „projekte“ književnicima ne dodjeljuje čitateljstvo, već ministarstva i razne udruge, putem projekata financiranih iz EU ili iz domaćega financijskog fonda predviđena za „razvoj“ kulture, znanosti i obrazovanja. Dovoljno je umrežiti se s ostalim autorima koje kritika propagira te, dakako, suglasiti se s prešutnom no općepoznatom trenutačnom ideologijom iza koje stoje mediji, izdavaštvo i politika. U takvim uvjetima modernom pjesniku čitatelj, gle čuda, više i ne treba!

Sve je te „trendove“ na književnoj sceni, zahvaljujući internetu, moguće vrlo potanko pratiti. Dovoljno je putem Facebooka ustvrditi kako su kritičari i autori o kojima pišu uglavnom u vrlo bliskim privatnim i/li poslovnim odnosima te da se međusobno propagiraju po principu „ruka ruku mije“. Dovoljno je preletjeti na mreži dostupne biografije svih u zadnje vrijeme nagrađivanih i financijski obilno podupiranih autorica i autora kako bi se ustvrdilo da se gotovo svi oni javno deklariraju u skladu s trenutačno dominantnom političkom ideologijom „intelektualnih“ društvenih slojeva. Dovoljno je usporediti nekoliko nasumičnih nagrađivanih pjesničkih glasova kako bi se ustvrdilo da su svi oni u tematskom, stilskom i ideološkom pogledu neobično dobro usklađeni. I dovoljno je osobno posjetiti neko od njihovih javnih čitanja kako biste se na svoje oči uvjerili da ti „glasnici nove poezije“ ne spašavaju već eliminiraju poeziju iz javnog života, pritom se zanimajući jedino za potpore Ministarstava.

Kako dalje?

S obzirom na sve navedeno, izbor nekoga budućeg smjera u kojem će naša književnost nastaviti izravno će utjecati na popularnost poezije u budućim generacijama potencijalnih čitatelja. Ona tako može odabrati da ostane „misaona gimnastika“ za visokoobrazovanu elitu i tako nastaviti gubiti popularnost među širim čitateljstvom, a može se vratiti i trendu pisanja radi komuniciranja. Usto, etički vrlo „osviješteni“ i društveno „angažirani“ pjesnici mogu nastaviti kupovati kritike povoljnim „protukritikama“, poznanstvima i raznim drugim oblicima nepotizma, ali se tada moramo pripremiti na potpuni nestanak organskog Čitatelja s naših prostora. A jednom kad i Ministarstvo napokon shvati da je pjesničko čitateljstvo u potpunosti iskorijenjeno, tada će i ono zavrnuti svoju „novčanu slavinu“ te preusmjeriti cirkulaciju potpora u onu medijsku sferu putem koje je još moguće doprijeti do individua u svrhu indoktrinacije.

Kad se književnosti pristupi otvorenije i nepristranije, bez poslovnih kalkulacija, karijerizma, želje za slijeđenjem trendova, propagiranjem ideologija ili jednostavno bez „šundastog“, „elitnog“ ili neiskrena pisanja, tek tada dobivamo proživljena književna djela s kojima se široka publika može poistovjetiti, koja mogu „uvući“ čitatelja u tekst i obogatiti njegovo životno iskustvo. S druge strane, književnost se može pisati i radi pisanja sama, kako je to danas popularno – nije bitno što vas gotovo nitko neće razumjeti sve dok zvučite obrazovano i intelektualno. Imat ćete status pjesnika na papiru i uplatu potpore na računu.

Neka „pristupačnija“ buduća književnost s druge bi strane mogla ponuditi širok spektar ustaljenih i iskušanih no moćnih emocionalnih i misaonih iskustava velikom broju čitatelja svih društvenih pozadina. Na nužnost toga ukazuje već danas sve glasniji otpor prema našoj izrazito hermetičnoj, elitističkoj i beskrajnoj nepotističkoj te „incestuoznoj“ književnosti u samim literarnim krugovima. Osim toga, i sama književna povijest nas uči da se svaki popularni trend u idućem razdoblju zamjenjuje njegovom suprotnošću te da nijedna „elita“ ne dominira dovijeka, ma koliko god umrežena bila.