Neiscrpni fenomen Bernstein

Filmsko uprizorenje biografije velikog američkog dirigenta, skladatelja i pijanista Leonarda Bernsteina naslovljen Maestro već pola godine puni retke svjetskih medija za kulturu. Posljednji je povod dodjela Oscara, na kojoj Maestro – unatoč sedam nominacija – nije nagrađen zlatnim kipićem. Odluka žirija pokrenula je novi val kritika. Ambicioznost projekta Bradleyja Coopera krije se ponajprije u Cooperovoj sveprisutnosti: našao se u ulozi naslovnog lika, ali i redatelja, scenarista i producenta, što je ipak bilo malo previše za jednu osobu.

O filmu se pisalo i u hrvatskim medijima, pa nema potrebe ponavljati opće prihvaćena mjesta koja su uglavnom bila izložena jednoglasnim kritikama. Cijeli je film osmišljen kao mjuzikl, s previše tematskog i glazbenog blještavila, koje u jednom trenutku postaje zamorno. No ako već i nije u potpunosti uspio, film je skrenuo pozornost na velikog Bernsteina i vratio njegova djela na repertoar, zbog čega je i Beč nakratko postao grad mjuzikla.

Leonard Bernstein sprijateljio se s Bečom 1948, pet godina nakon što je igrom slučaja dobio priliku ravnati Njujorškom filharmonijom. Bernstein je zapravo rođen u pravo vrijeme kako bi neposredno nakon kraja rata i denacifikacije Austrije mogao kao židovski glazbenik stati između bečkog orkestra s jedne i bečke publike s druge strane. Bio je dovoljno mlad i nadaren, a opet nedovoljno formiran da ga glavni grad glazbe prihvati i pruži mu priliku da od američke dirigentske zvijezde postane i europska. No put do počasnoga građanina Beča nije bio ni jednostavan ni lagan.

Poslije prvog ravnanja Bečkim simfoničarima Maestro se vratio u grad na Dunavu tek kasnih šezdesetih, nakon čega su nastupi u Beču – osobito s Bečkom filharmonijom – postajali sve intenzivniji i emotivniji. Odnos Beča i Lennyja bio je tema 2018, o stotoj godišnjici njegova rođenja, a glavni sugovornik Maestrov nećak Michael Bernstein. Dio Bernsteinove simpatije prema Beču valja pripisati i njegovoj odanosti prema Gustavu Mahleru i njihovu prijatelju Brunu Walteru, velikom dirigentu koji je u lipnju 1912. praizveo Mahlerovu Devetu simfoniju, a kojega je Bernstein zamijenio za dirigentskim pultom u studenome 1943, kada je njemački dirigent morao uzeti bolovanje.

I baš kada se činilo da je obljetnički moment iscrpio temu Bernsteina u austrijskoj metropoli, uslijedio je film Maestro, što je bio povod za povratak Bernsteina na bečke pozornice. Radilo se o njegovu najboljem mjuziklu Priča sa zapadne strane, koji je nedavno s velikim interesom publike bio prikazivan u Narodnoj operi u Beču, i nešto manje poznatu Candideu – izvorno označenu kao komična opereta, a u međuvremenu prihvaćenu kao mjuzikl. Riječ je o uglazbljenoj sjajnoj Voltaireovoj priči o nevjerojatnom putešestviju naslovnog lika, koje se ni scenaristi filmova o Jamesu Bondu ne bi dosjetili. Candide je Bečane privukao u kazalište Theater an der Wien. Aktualna postava Candidea na tragu je Cooperova filma. U inscenaciju dovoljno bogate partiture kao da je umetnuto previše redateljskih i scenarističkih detalja, pa je cijela priča, unatoč odličnoj glazbenoj izvedbi, pomalo umarala. Istaknimo odličan Simfonijski orkestar ORF-a pod ravnanjem Erwina Ortnera, solidna Matthewa Newlina kao Candidea i odličnu Nikolu Hillebrand u ulozi Cunegonde.

Dopustimo si u hrvatskom kontekstu mali otklon od američko-austrijske teme i uključimo na kraju priče dijete s Preradovićeva trga Dragana Plamenca. Zagrebački muzikolog i skladatelj, potomak imućne židovske obitelji Siebenschein, u Beču je kao mladić uživo slušao Gustava Mahlera, a kasni je Mahler posredovanjem ekspresionista snažno utjecao na kratku Plamenčevu skladateljsku karijeru. Prilično je izvjesno da je Plamenac mogao biti u publici njujorškog koncerta iz 1943. na kojem je Bernstein debitirao. Tih je godina Plamenac živio u New Yorku, kamo je stigao potkraj kolovoza 1939. na muzikološki skup na poziv Bruna Waltera. Naime, Walter i Plamenac bili su stari znanci iz Berlina iz dvadesetih godina prošloga stoljeća. Upravo u godinama kada je Walter bio umjetnički ravnatelj Njemačke opere u Berlinu, pijanist Plamenac zaposlio se u istoj opernoj kući kao korepetitor. Plamenac u Berlinu nije ostao dugo, no ipak dovoljno da otkrije jedini sačuvani tiskani primjerak Lukačićeve zbirke Sacrae cantiones, ali i da sklopi prijateljstvo koje će rezultirati pozivom u SAD i promjenom životnog puta. Konačno, Bruno Walter gostovao je u Zagrebu u kolovozu 1938. kada je ravnao Zagrebačkom filharmonijom. Je li Walterov poziv Plamencu u New York godinu poslije bila zahvala za ulogu koju je Plamenac imao u organizaciji zagrebačkog koncerta? Teško da ćemo ikad saznati. Većina tragova o Plamencu igrom slučaja je izbrisana, pa i predratni arhiv Njemačke opere u Berlinu, uz pomoć kojega bismo doznali više o Plamenčevim berlinskim danima. I dok je tercet Mahler – Walter – Bernstein dobro istražen i obrađen, kontakti Plamenca s Walterom, pa i njegov odnos prema Mahleru, teme su koje još čekaju da budu istražene i obrađene, a možda i ekranizirane.