Narod koji zaboravlja svoju prošlost slijep ide u budućnost

„Humanistika i umjetnosti odstranjuju se sve više, kako u osnovnim i srednjim školama tako i u okviru obrazovanja na koledžima i sveučilištima u gotovo svim državama svijeta. Viđene od onih koji kroje politiku kao beskorisne drangulije u vrijeme kada države moraju odstraniti sve beskorisne stvari kako bi ostale konkurentne na globalnom tržištu, humanistika i umjetnosti ubrzano gube svoje mjesto u kurikulumima, a također i u umovima i srcima roditelja i djece. Doista, ono što bismo mogli nazvati humanističkim aspektima prirodnih i društvenih znanosti – a to su imaginativni, stvaralački aspekt te aspekt strogoga kritičkog mišljenja – biva također poljuljano jer države radije teže kratkoročnoj dobiti kultivirajući korisne i široko primjenjive vještine prikladne stvaranju profita.“ Tako je još 2010. pisala američka filozofkinja Martha C. Nussbaum u knjizi koja je dvije godine potom prevedena na hrvatski jezik pod naslovom Ne profitu. Zašto demokracija treba humanistiku. Od tada su se stvari zapravo pogoršale. Unatoč njezinu uvjerenju da će se demokracije ipak okrenuti prema zasadama ljudske civilizacije, danas živimo u vrijeme realpolitike i interesa kapitala više nego te 2010, kada je svijet počeo izlaziti iz velike financijske krize.

Skulptura Herodota, oca povijesti, u Beču / Izvor Pixabay

Stop sječi nastave povijesti

Početkom ove godine počela su e-savjetovanja o novim kurikulumima za pojedinačna strukovna zanimanja u hrvatskim četverogodišnjim strukovnim programima, njih 120. Nastavnici povijesti burno su reagirali na odluku da se za većinu zanimanja nastava povijesti odvija dvaput tjedno na prvoj godini školovanja, što sveukupno čini 70 nastavnih sati. Umjesto toga, nastavnici traže dvije godine obavezne nastave povijesti po 70 sati nastave godišnje. Prijedlog novoga kurikuluma izazvao je raspre još i prije negoli je objavljen na stranicama Vlade Republike Hrvatske u okviru e-savjetovanja, pa su neki nastavnici povijesti još u prosincu prošle godine započeli s negodovanjem, pa čak i pokretanjem peticije Stop sječi nastave povijesti u hrvatskim školama. Kad je prijedlog ipak došao na stranice e-savjetovanja, smanjivanje nastave povijesti u četverogodišnjim strukovnim školama je doista potvrđeno kao ideja novog kurikuluma.

Nastava povijesti nezamjenjiva je

Naravno, manjak nastave povijesti u školama može umanjiti razumijevanje učenika o prošlosti, što vodi do nedostatka perspektive sadašnjih događaja i društvenih tijekova. To može također oslabiti vještine kritičkog promišljanja, jer povijest kao disciplina uči analizirati, objašnjavati i uviđati posljedice određenoga događaja ili odluke. Uz to, bez sveobuhvatna razumijevanja povijesti, učenici mogu biti podložni dezinformacijama i manipulacijama, što je već dovoljno viđeno u woke-pokretima diljem svijeta koji traže „alternativnu“ povijest. U povijesti se očituje i vrijednosna slika društva.

Stoga je iznenadila odluka da se nastava povijesti u strukovnim zanimanjima u velikom dijelu svodi na proučavanje 18, 19. i 20. stoljeća, osobito industrijsku i obrtničku povijest, a smanjuje se ili u potpunosti izbacuje sadržaj iz antičke povijesti, pa i srednjovjekovne hrvatske prošlosti. Stoga nastavnici povijesti poručuju da je „nastava Povijesti nezamjenjiva i po važnosti je u rangu s nastavom Hrvatskog jezika kada se govori o identitetu, kulturi, tradiciji i cjelokupnoj prošlosti hrvatskog naroda. U novim međunarodnim okolnostima nitko se ne može snaći bez poznavanja povijesti. Vještina prikupljanja, analiziranja, uspoređivanja i vrednovanja informacija u modernom svijetu preopterećenu infodemijom vježba se na nastavi povijesti.“ Spominjanje hrvatskoga jezika nije slučajno jer se čini da su satnice povijesti zapravo oduzete ne zbog nekoga strukovnog predmeta nego upravo dodatnim satima hrvatskoga jezika. Uz to su povećane satnice matematike i prvoga stranog jezika, svi otprilike jedan sat tjedno više nego u prethodnom kurikulumu.

Manjak nastave povijesti utjecat će na 70 posto srednjoškolaca, odnosno oko sto tisuća učenika. Kako bi se „rasteretio“ program u skladu s osnovnim zanimanjem za koje se učenici obrazuju, prijedlog o sužavanju prostora za povijest zapravo će umanjiti znanje koje su ti učenici dobili u osnovnim školama, umjesto da to znanje proširuju i prilagođuju potrebama određenog zanimanja. Osim toga, nastavnici povijesti na e-savjetovanju poručuju da „kurikulum iz Povijesti nije uravnotežen s obzirom na kognitivni razvoj učenika i pripadnu kumulativnost u odnosu na osnovnoškolsko obrazovanje. Težina ishoda treba biti u skladu s kognitivnim mogućnostima srednjoškolaca, a ne ispod toga.“ Prema prijedlogu, nema dovoljno sati u nastavi da se može potaknuti veća aktivnost učenika, pripremati istraživački radovi, a složenije teme neće se moći kvalitetno obraditi.

Proturječnosti kurikuluma

Prijedlog kurikuluma proturječi historiografskim metodama. Naime, različita područja povijesti valja proučavati u njihovu međuodnosu i kronološkim slijedom, a umjesto toga naglasak je na hrvatskoj nacionalnoj povijesti 19. i 20. stoljeća. Time se učenicima onemogućuje cjelovit uvid u nacionalnu povijest, koja se pak ne može promatrati izvan konteksta svjetskih i europskih društvenih, povijesnih i kulturnih procesa. Među komentarima se napominje i da se obrazuju europski građani koji o toj Europi ne moraju ništa posebno znati. Takav manjak znanja stavlja polaznike strukovnih škola u negativan položaj spram gimnazijalaca, barem u području društveno-humanističkog obrazovanja, što je zapravo diskriminacija koja krši Europsku strategiju o pravima djeteta 2021–2024, koja ističe pravo na kvalitetno obrazovanje.

Nacionalni kurikulum za strukovno obrazovanje iz 2018. vidi učenike kao „osobe koje aktivno i odgovorno sudjeluju u zajednici o kojoj imaju izgrađenu svijest i pozitivan odnos prema očuvanju i razvoju materijalne i duhovne baštine RH te aktivno pridonose njezinu gospodarskom rastu i razvoju, koje u poslovnom okruženju promiču socijalnu pravdu i afirmativan odnos prema ranjivim skupinama, koje su sposobne i spremne pridonositi zajedničkom dobru, koje su empatične i koje solidarno djeluju u zajedničkom radu.” Nastavnici povijesti ipak ne vide kako se takva vizija ostvaruje kada se smanjuje satnica povijesti za pola, a u nekim slučajevima i do 66% jer će to podrazumijevati „mnogo veću površnost u odabiru sadržaja i znatna ograničenja u primjeni suvremenih nastavnih metoda, što je, na koncu, već odavno slučaj kada je riječ o nastavi Povijesti u strukovnim programima trogodišnjeg trajanja.“ Nastavnici povijesti naglašavaju da takvo smanjenje sadržaja iz povijesti nije slučaj u Austriji, Belgiji, Češkoj, Grčkoj, Italiji, Mađarskoj, Finskoj, Irskoj, Poljskoj i mnogim drugim državama.

Inovativan pristup povijesti

Nažalost, u javnosti se počinje stvarati slika da povijesne činjenice ionako nisu važne, pa zašto još dodatno opterećivati učenike koji su suočeni s manjkom radnih mjesta ili primamljivim poslovima u inozemstvu. Ali upravo su specifičnosti strukovnog obrazovanja bremenite poviješću. Prošlost daje okvir za razumijevanje razvoja raznih obrtnih i trgovačkih zanimanja, a proučavanjem povijesnih tehnika, metoda i inovacija, učenici strukovnih škola mogu učiti o uspjesima i promašajima u njihovim zanimanjima. Osim toga, pojačano zanimanje za povijest čuva tradiciju, a ona je danas vrlo tražena „roba“ u mekoj moći zemalja. Mnoga strukovna zanimanja imaju bogate povijesne korijene, a mogu nadahnuti i nove dizajne. Uz razumijevanje društva i kulture, kao i razvoja kritičkog razmišljanja i sposobnosti rješavanja problema, povijest time gradi te učenike na inovativan način, ali samo ako se proučava u historiografskom metodološkom okviru.

Promjene u kurikulumu strukovnog obrazovanja počele su još 2019. godine, kao dio projekta Modernizacije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih koji provodi Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Ta se agencija suočava s realnošću sve manjeg broja učenika, potrebom smanjenja razrednih odjela, tehnoloških viškova i potrebom dobro obrazovana kadra u strukovnom obrazovanju. Ona mora pomiriti potrebe učenika i za usko strukovnim i za općim obrazovanjem. Zasigurno nije najsretnije rješenje da se to čini na račun povijesti, pa je dobro da se o tome raspravlja putem e-savjetovanja. Pojavio se i prijedlog da nastavnici povijesti sudjeluju i na drugim predmetima koji imaju značajke prošlosti struke ili tehnološkog razvoja. To ipak ne znači da učenici strukovnih škola nemaju pravo na obrazovanje o cjelokupnoj hrvatskoj povijesti ili europskoj i svjetskoj povijesti i tu se mora pronaći konsenzus. Uostalom, ako neće ti učenici biti nosioci znanja o povijesti i identitetu hrvatskoga naroda i europske civilizacije, onda nam je alternativa podjednako neodrživa, a to su strani radnici koji će pridonositi deficitarnim i strukovnim zanimanjima s posve drugim identitetima.