Mudrost o strpljenju

Za novu baletnu večer, ili kako se to lijepo hrvatski danas kaže double bill,  Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu ravnatelj Baleta Massimiliano Volpini odlučio je svojoj novoj koreografiji Light Through the Fingers, kao praizvedbi, pridružiti rad Dyad 1929 iz 2009. jednoga od vodećih koreografa 21. stoljeća Waynea McGregora. McGregor (1970) je otprije poznat zagrebačkoj publici sa sudjelovanjâ na Tjednima suvremenog plesa dok još nije bio, a i kada je postao etablirana svjetska koreografska zvijezda. U svojim tjelesnim razmišljanjima često je uzburkao klasične ansamble, u prvome redu rad i način mišljenja londonskoga Kraljevskog baleta, čiji je stalni rezidencijalni koreograf.

Balet HNK-a ponešto je smanjio ovosezonski repertoar odgađanjem jedne premijerne i jedne repertoarne predstave. Potražnja za Orašarima i Labuđim jezerima je golema. Nedavno su izvedbe Labuđeg jezera uveličane atraktivnim gostovanjem zvijezde Baleta milanske Scale Nicolette Manni i prvaka istog ansambla Timofeja Andrijashenka. Veliko zanimanje publike za balet zapazila je i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, koja već nekoliko sezona organizira gostovanja uglavnom istočnoeuropskih putujućih trupa iako podij Lisinskog nije prikladan za baletne izvedbe. Nedavno gostovanje Baleta SNG-a iz Maribora s Romeom i Julijom Valentine Turcu, srećom, dobro se smjestilo u Lisinskom zahvaljujući funkcionalnoj i pokretnoj, a ipak monumentalnoj scenografiji. Valentina Turcu ponovo je ostvarila tečnu, zanimljivu, dinamičnu i emocijama ispunjenu, ponešto sažetu predstavu na čelu s Catarinom de Meneses i Ionutom Dinitom u naslovnim ulogama. 

Dyad 1929 - Guilherme Gameiro Alves
i Natalia Kosovac / Snimila Mara Bratoš

Pojmom Dyad, koji ima korijen u grčkom dy (dvoje), McGregor je označio dvije koreografije nastale 2009, kao diptih, za stotu obljetnicu trupe Ballets Russes Sergeja Djagiljeva. Naslovima Dyad 1909 (u Londonu) i Dyad 1929 (u Melbourneu) naznačio je vremenski okvir djelovanja te trupe koja je donijela korjenite promjene na svjetsku baletnu scenu. No njegov se dy odnosi i na formalnu strukturu koreografije u kojoj uglavnom pleše po dvoje plesača iz ansambla od njih dvanaest. To nisu nužno dueti ni pas de deuxi već formalni način izraza koji prema kraju sadrži i ženski sekstet, muški kvartet, manji muški solo i finale svih dvanaestero.

U knjižici predstave naširoko se elaborira McGregorov hommage Djagiljevu i umjetnicima njegova kruga iako u baletu nikakve izravne narativne niti programne poveznice s time nema, a i uspostaviti asocijaciju je teško. Još manje ima veze s istraživanjima Antartike, što sugerira sam McGregor, osim ako bismo tome prispodobili bjelinu scenografije McGregora i Lucy Carter te dva-tri bijela kostima. A sasvim je nemoguće u glazbi, snimljenom minimalističkom Dvostrukom sekstetu Stevea Reicha, naći i najmanju mogućnost asocijacije na, primjerice, Stravinskog ili kojega drugog skladatelja za Djagiljevljevu trupu. Blaga asocijacija može se nazrijeti u kostimima Moritza Jungea.

Dyad 1929, što ga je postavio tj. prenio Davide di Pretorio, zasniva se na nevelikom plesnom vokabularu – sastavljenu od sjajnih kombinacija asimetričnih koraka raznih plesnih tehnika i stilova s onima klasičnim na špici – kojim McGregor oblikuje izvedbeni prostor. Prigodom promjene bržeg karaktera Reicheova Seksteta u mirniji, središnji dio, pojavio se izrazitiji duet, zahvaljujući i emotivnoj interpretaciji Natalije Kosovac i Guilhermea Gameira Alvesa.

Iako se Massimiliano Volpini referira na pjesmu Strpljenje Rabindranatha Tagorea, njegov je Light Through the Fingers zapravo inačica antičke priče o Orfeju i Euridici. Nebrojeni su autori posezali za njom, od samih početaka opere do, primjerice, mladoga američkog skladatelja Matthewa Aucoina i njegove opere Euridika prije dvije i pol godine. Volpiniju je pomogla odlična snimljena glazba Marjana Nečaka, s istaknutom dionicom violine solo, koja jasno iskazuje zadanu priču. Istaknuto mjesto u predstavi (scena i kostimi Erike Carrette) ima dramatičan ples sjena (također dvanaesteročlani ansambl, bos tj. samo u čarapama) nakon kojega slijedi završni duet lirske lepršavosti. Volpini pokazuje kako se i jednostavnim izražajnim sredstvima može ostvariti pozitivan efekt. Natalia Kosovac kao (bosa) Žena i Pavel Savin kao Muškarac dojmljivo su publiku doveli do Tagoreove mudrosti o strpljenju. Na prvoj reprizi jednako uspješni bili su Rieka Suzuki i Takuya Sumitomo.