Lukulovska filmofilska gozba

Recepcija romantične drame Okus ljubavi, ovogodišnjega francuskog kandidata za Oscara, ponajviše ovisi o hedonističkim sklonostima svakog gledatelja, osobito o njegovu afinitetu prema dobroj hrani i vrhunskoj kapljici. Film suscenarista i redatelja Anh Hung Trana, rođenjem Vijetnamca koji se skrasio u Francuskoj, a filmove većinom realizira u međunarodnim produkcijama, te koji je za režiju prošle godine nagrađen u Cannesu, nudi uistinu raskošnu gozbu gotovo za sva osjetila.

U glavnim su ulogama Benoît Magimel i Juliette Binoche

Djelo koje kao da je snimljeno za pokojnog Igora Mandića, zagovornika lukulovskih čašćenja i svakovrsnog hedonizma, pa čak i prema napucima iz njegove kultne knjige Bračna kuhinja, najjednostavnije bi se moglo opisati citatima iz te knjige, od „nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema jelu“, što je ipak prvi zapisao George Bernard Shaw, do „kuhajte ljubeći se, ljubite se kuhajući“. Mandićeva oštroumna i duhovita zapažanja o povezanosti jela (i pila) i ljubavi praktički su ekranizirana u svakoj sceni ovog ostvarenja, od toga da je kuhanje u dvoje, što je Mandić nazivao gastroartom, pravi pokazatelj stanja u dugoj vezi (koja u filmu nije brak, ali traje dvadeset godina), preko oslikavanja većine lijepih i nekoliko nesretnih trenutaka u dijeljenju svega, od trpeze do postelje, do toga da je zajednička ljubav prema stolu i kuhanju ujedno znak obostrane „više“ ljubavi, koja ponekad može biti i platonska, ili pak ne biti sasvim definirana. U kontekstu napisanoga nije ni čudno što je Okus ljubavi adaptacija jedne knjige, kod nas neobjavljena romana La Vie et la Passion de Dodin-Bouffant, Gourmet švicarsko-francuskog književnika, dramatičara, novinara, povjesničara i gastronoma Marcela Rouffa. On je djelovao od kraja 19. stoljeća do 40-ih godina dvadesetoga, pa se priča filma izvornog naslova Le Pot-au-feu (tradicionalno francusko jelo od govedine koja se u velikom loncu dugo na laganoj vatri kuha u juhi od povrća, uz neke začine) odigrava 1889. na seoskom imanju negdje u Francuskoj.

Oni koji uživaju u jelu, u njegovu vrlo zahtjevnu pripravljanju ali i konzumiranju, i u kojima se vrlo dugo, čitava dva desetljeća, kuhaju suptilni i senzualnošću nabijeni osjećaji međusobne ljubavi u kojoj ništa nije čvrsto zadano i u kojoj je sve fluidno, obzirno i taktilno, vrhunski su kuhari Dodin i njegova nekadašnja učenica, a sad profesionalna i životna suputnica Eugénie. Njih sjajno tumače ugledni francuski karakterni glumac Benoît Magimel (Lopovi Andréa Téchinéa, Hanekeova Učiteljica glasovira) i oskarovka Juliette Binoche (Provjerena kopija Abbasa Kiarostamija, Oblaci nad Sils Marijom Oliviera Assayasa), kojoj još od remek-djela Tri boje: Plavo Krzysztofa Kieslowskog savršeno leži dočaravanje kompleksnih emotivnih i duševnih stanja senzibilnih i fragilnih žena uvučenih u drame različitih predznaka.

Izrazitije drame u Okusu ljubavi nema, osim tragedije koja se signalizira više puta tijekom filma a koja će se zbiti na kraju, i sve se svodi na kuhanje – pripremanje spomenutoga lonca za gozbu Dodinovih prijatelja, redom bonkulovića koji kao i on u jelima uživaju uz pjesničko nadahnuće i filozofske kontemplacije, u prvom dijelu traje dulje od pola sata! – no ono što je važnije od jela jest ljubav. Dvoje glumaca dočaravaju je iznimno poetično i gotovo eterično, pogledima, sugestijama, onim što je izgovoreno kao i onim što ostaje prešućeno, pa i tijekom čestih šetnji prirodom, a Anh Hung Tran ih prati nenametljivo, neprimjetnim redateljskim potezima i bravurama, s osloncem na estetiziranu i koloristički bogatu fotografiju Jonathana Ricquebourga. Ona osobito do izražaja dolazi u završnici, dok kamera kruži opustjelom prostorijom u kojoj se čitav film kuhalo i jelo, a koja se sad pretapa u divnim bojama jeseni, pri čemu se te boje mijenjaju u raskošnoj paleti nijansi. Dodin je tada u društvu nove učenice, mlade Pauline, koja posjeduje izniman dar za prepoznavanje okusa, dok lik i duh Eugénie i dalje lebdi prostorijom.

Nakon takva filma nimalo ne čudi što su nekadašnji partneri Juliette Binoche i Magimel tijekom snimanja obnovili romantičnu vezu. Napokon, stara je izreka da ljubav prolazi kroz želudac.