Ljubav i glazba duboka su mora

HNK u Varaždinu opernom je premijerom 16. ožujka ostvario hrabar i povijesni događaj. Hrabrost valja pripisati intendantici Senki Bulić, njezine programske odluke, od dolaska 2022. na čelo kazališne kuće koja proslavlja 150. obljetnicu izgradnje impozantne zgrade kao prvoga projekta uglednoga bečkog arhitekta Hermanna Helmera, pobuđuju pozornost i otkrivaju inovativnosti po kojima kazališni život, u Varaždinu, dobiva novu živost.

Nakon što je nakon više desetljeća šutnje zaživjela Kálmánova opereta Grofica Marica, za Varaždin svojevrsni glazbenoscenski amblem, gradom je zavladala znatiželja budući da su krenule pripreme za izvedbu opernog naslova. Umjesto prvo najavljivane Verdijeve Aide, odlučeno je da se postavi Madama Butterfly Giacoma Puccinija. Zanimljiv je podatak da je Madama Butterfly aktualno na repertoaru dvjestotinjak opernih kuća u svijetu.

Za ulogu kompleksnog lika Cio-Cio-San Anamarija Knego bila je pun pogodak / Izvor HNK u Varaždinu

Ni najstariji Varaždinci ne sjećaju se neke integralne operne izvedbe iz bogatoga talijanskog repertoara, a da je riječ o prvom postavljanju Puccinijeva remek-djela moguće je tvrditi sa sigurnošću. Do posljednjega mjesta popunjeno gledalište pratilo je premijeru (s još samo jednom izvedbom 18. ožujka) i ako je netko možda i bio skeptičan u početku, pljesak i komentari nakon predstave potvrđivali su isključivo opće oduševljenje.

Osim Varaždinskoga komornog orkestra, u gradu već desetljećima ne postoji orkestar, a i orkestralna jama HNK-a nije dovoljno velika za instrumentalni sastav kakav partitura opere Madama Butterfly traži. Trebalo se dakle poslužiti reduciranom orkestracijom britanskoga dirigenta Jonathana Lynessa. Dirigent izvedbe Ivan Hut, sve afirmiraniji maestro, pomno je odabrao komorni sastav. Pa ako je u uvertiri volumen zvuka nedvojbeno nedostajao, tijekom izvedbe nedostatnost velikog orkestralnog aparata sve se manje zapažala u cjelokupnom glazbenoscenskom doživljaju.

Zacijelo je dobro poznat operni sadržaj o tragediji Japanke Cio-Cio-San. Dobro je znati mnogo više o Pucciniju i njegovu odnosu prema ženama, jednako privatno kao i profesionalno, a pogotovo o njegovu prvom susretu s dramom američkog pisca Davida Belasca, a onda i o tekstovnom predlošku libretista Luigija Illice i Giuseppea Giacose. U svakom slučaju Puccini se trajno posvećivao temama ljubavi, kojima je genijalnom glazbom uspijevao udahnuti svu dubinu osjećajnosti ljudske duše.

Svakako je važan u varaždinskom HNK-u ostvaren rezultat. A on je bio odlično pripremljen, pjevački uvjerljiv, redateljski i scenski u datim mogućnostima duhovit i domišljat (redatelj i dramaturg Marin Blažević, scenograf i oblikovatelj svjetla Alan Vukelić, kostimografkinja Sandra Dekanić) te za publiku, koja ipak u velikom broju ne odlazi na operne predstave u druge operne kuće, itekako raskošan umjetnički doživljaj.

Za ulogu kompleksnog lika Cio-Cio-San, djevojčice/žene/majke, posve predane ljubavi, a kada bude izdana, ne preže ni pred tradicionalnim japanskim samoubojstvom, odabrana sopranistica Anamarija Knego bila je pun pogodak. Njezin je glas suptilan, ali i sočan, lijepih preljeva i pouzdane intonacije, a gluma nadasve iskrena, uživljena u lik u svim njegovim dramatičnim situacijama. Sjajno je svladala psihološku složenost žene koja je žrtva kulturnog „sudara“, koju ljubav od djevojačke japanske gejše pretvara u vjernu suprugu, a kada je iznevjerena i mora predati najdragocjenije što joj je ta ljubav dala, maloga sina, čini to dostojanstveno iako s tragičnim krajem.

Lik Suzuki, vjerne japanske pratiteljice, vrsno je glasovno i glumački predstavila u debitantskom nastupu mlada i očito perspektivna mezzosopranistica Dora Jana Klarić. U ulozi sućutnog američkog konzula bariton Jurica Jurasić Kapun glasom topla timbra i glumom empatična odnosa prema ženi-žrtvi u svakom je nastupu djelovao vrlo uvjerljivo. Priznanje za pjevački dobro pripremljenu ulogu B. F. Pinkertona valja uputiti i tenoru Boži Juriću Pešiću, čija je transformacija od mladog lakomislenog poručnika američke mornarice do pokajničkog shvaćanja izdaje ljubavi djelovala dirljivo.

Spomenu li se još manje uloge koje su brižno otpjevali Mislav Lucić i Gabriela Hrženjak, Komorni zbor Odsjeka za glazbu i medije Sveučilišta Sjever koji su pomno uvježbali Sofija Cingula i Ivan Batoš, a sve uz vrlo sigurno muziciranje reduciranog orkestralnog sastava, što je svakoga glazbenika stavljalo u gotovo solističku funkciju, moguće je konstatirati da je koprodukcija HNK-a u Varaždinu i dubrovačkoga KMD-a ispunila zadaću. Riječ je svakako, uz umjetnički doživljaj, i o opernoj edukaciji, susretu s opernim naslovom koji je svatko mogao otići pogledati i u HNK-u u Zagrebu i doživjeti u punini zahtjeva, ali ovako, doživljeno u vlastitom kazalištu, može ispuniti zadovoljstvom i pobuditi želju da i varaždinski HNK postupno razvije mogućnosti za predstavljanje zahtjevnijeg glazbenoscenskog repertoara.