Kritika radikalne političke polarizacije

Ovogodišnji showcase Slovenskoga mladinskog gledališča zatvorila je izvedba predstave Strah i bijeda Trećeg Rajha u režiji slovenskoga redatelja Sebastijana Horvata. Netom po završetku četverodnevnoga showcasea u Ljubljani, Zagrebačko kazalište mladih održalo je svoj prvi showcase, čime je postalo prvo kazalište koje je pokrenulo takvo što u Hrvatskoj. Sličan tip manifestacije organizira Hrvatski centar ITI pod naslovom Showcase hrvatskog kazališta, što pak uključuje predstave više kazališta, s naglaskom na recentnu produkciju, bilo s institucionalne ili nezavisne scene. Kad je riječ o showcaseu jednog kazališta, kao što je u slučaju Mladinskog i ZKM-a, u program mogu ući bilo koje predstave s repertoara, nisu nužno u pitanju najnovije produkcije, već one najuspješnije ili najzanimljivije. Primjerice, u slučaju Mladinskog, prošle godine je izvedena desetosatna predstava još bez naslova u režiji Tomija Janežiča, koja je premijeru imala još 2018. Ideja je da se na takve manifestacije pozovu inozemni kazališni kritičari, teatrolozi, ravnatelji kazališta i selektori festivala kako bi se pojačala vidljivost kazališta

Usprkos dobrom glumačkom ansamblu, predstavi u cjelini nedostaje konkretnosti / Snimio Ivian Kan Mujezinović

Brechtov Strah i bijeda Trećeg Rajha izveden je u Kinu Šiška, centru za urbanu kulturu, čime je publika bila premještena iz zgrade Mladinskog i prostora Nove pošte. Dominantno korišten za koncerte, izvedbeni prostor u dvorani Kina organiziran je tako da se na plitku glavnu pozornicu, skraćenu zastorom, po sredini nadovezuje dugačka pista. Publika je smještena oko piste s obiju strana, dijeleći ju prema tome na dvije strane, što je zapravo glavna zanimljivost dvosatne predstave. Odličan glumački ansambl čine Lina Akif, Damjana Černe, Janja Majzelj, Ivana Percan Kodarin, Matej Recer, Blaž Šef, Stane Tomazin, Matija Vastl i Jerko Marčić. Prvi dio predstave prati predložak i Brechtov epski teatar do krajnosti. Nižu se nepovezani prizori iz svakodnevnice i prikazuju jasnu, sažetu sliku društvenog stanja u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća. Te scene uprizoruju snažnu isprepletenost ondašnje nacističke ideologije s banalnom svakodnevnicom običnih ljudi, neovisno o njihovu političkom stavu – podupiru li režim ili mu se protive.

Dok je prvi, brehtovski, dio usmjeren prema kritici fašizma i totalitarizma, u drugom se dijelu predstave ismijava današnja liberalna ljevica koja je, iz vizure autorskog tima, odveć opterećena političkom korektnošću, identitetskom politikom, kritikom kapitalizma i glorificiranjem socijalizma. Za razliku od prvoga dijela, kojim vlada ozbiljnost i hladnoća, vjerojatno zato što ga doživljavamo kao davnu prošlost, drugi je dio mnogo življi, kaotičniji, od sama početka koji je signaliziran skupnom čarlston-koreografijom. Zbog toga se čini da se dosadašnja stroga i kirurški precizna režija raspada, a Brecht kao da je napustio prostoriju. Slično kao i u prvom dijelu, i sada se nižu nepovezani prizori iz svakodnevnice, ali glumački odlaze u krajnju karikaturalnost grupa koje portretiraju. Posebno je komična scena panel-skeč petero muškaraca koji tobože razgovaraju o radnicima i radničkim pravima, a zapravo samo bacaju floskule ili govore o svom iskustvu koje nema nikakve prave veze s temom. Ili jednostavno performativno uzdišu dok gledaju u pod kao da se spremaju reći nešto dubokoumno kao što to čini Vastl.

Nekorektni humor kulminira završnim monologom koji izvodi izvrstan Tomazin, u kojem se uspijeva dotaknuti svih marginaliziranih skupina. Tomazin započinje monolog u stilu stand up-komičara koji s publikom želi podijeliti svoje frustracije s određenom grupom ljudi, ali svaki put kada spomene o kojoj je grupi riječ, on se zaustavi, ode iza zastora i preuzima taj identitet na sebe i to ponovi nekoliko puta. Tom se igrom promjene identiteta kritizira licemjernost ljevičarskih dušebrižnika, kojima je više stalo do toga da se rabi ispravan i politički korektan jezik kada se govori o marginaliziranima, a da sami s istim pojedincima ne ulaze u interakciju. Tijekom drugog dijela ansambl ismijava i sebe, odnosno sve se češće koriste praksama kolektivne kreacije, zasnovane na radu glumaca s dramaturgom Milanom Ramštakom Markovićem. Komičnost je potencirana izvedbom Marčića, koji sam sjedi na pozornici dok čujemo njegov glas iz offa koji se, na engleskom jeziku s njemačkim naglaskom, žali na tu sve učestaliju praksu rada u kazalištu.

Usprkos uvijek dobru glumačkom ansamblu, predstavi u cjelini nedostaje konkretnosti, koju ni doza autoironičnosti ne može spasiti. Želja da se nijedan politički pol ne ostavi pošteđenim ostavlja previše prazna prostora između dva različita modusa u kojima se operira tijekom oba dijela – prvi koji je daleko ozbiljniji i hladniji, dok je drugi kaotičniji i „slobodniji“. Iz tog se razloga stvara dojam kao da postoje dvije predstave, unutar kojih se nižu labavo povezani prizori kojima je zajedničko površno ismijavanje već ionako karikaturalnih likova iz političke svakodnevnice.