Kako ozeleniti suvremenu glazbu?

Je li glazba povezana s klimatskim izazovima? Moramo li se time aktivnije baviti? Pitanje se čini suvišnim – „gola“ glazba bez pripadne industrije svodila bi se tek na sporadične amaterske istupe, pa će se pitanjima zelene održivosti u bliskoj budućnosti sve češće morati baviti svi uključeni akteri, od samih umjetnika i izvođača do njihovih menadžera i lokalnih promotora.

Zapravo bave se već sada, na globalnom ali i domaćem planu, o čemu svjedoči konferencija Green moves EU music – na putu prema zelenijoj i održivoj glazbenoj industriji, koja je 13. ožujka održana u zagrebačkom klubu Peti kupe. Cilj je jasan: otvoriti niz razgovora o načinima na koji glazbena industrija može pridonijeti smanjenju posljedica klimatske krize koja je odavno prodrla u sve pore svakodnevnog života – uključujući i život u umjetnosti. Budući da ju je organiziralo Ministarstvo kulture i medija u suradnji s hrvatskim Uredom za izvoz glazbe We Move Music Croatia, konferenciju je otvorila ministrica Nina Obuljen Koržinek, koja je brojne okupljene profesionalce, novinare i insajdere iz glazbene industrije podsjetila na sumornu činjenicu da je globalna klimatska kriza ovdje, da je trajna i da će se njome po svoj prilici biti prisiljeni baviti i idući naraštaji. S obzirom na velik porast broja koncerata i glazbenih događaja na međunarodnoj i hrvatskoj pozornici, glazbu je nužno bez odgađanja i suvišnih „zašto“ učiniti zelenijom. U uvodu se videoporukom okupljenima obratio i Georg Häusler, direktor za kulturu, kreativnost i sport (DG EAC, Europska komisija), no mnogo je sadržajnije bilo u Petom kupeu, u razgovorima koje je moderirao Milan Majerović Stilinović iz HDS ZAMP-a.

Plakat za pariški festival We Love Green

Koncerti bez plastike

Primjerice, Willy Kokolo, predstavnik Music Moves Europe MME, upozorio je da pozitivni ekonomski aspekt glazbe kao snažne kreativne industrije neizbježno uključuje i drugu stranu medalje. To je razorni utjecaj na okoliš koji se očituje pretežno na velikim glazbenim festivalima, ili se pak ogleda u procesu proizvodnje vinilnih LP-ploča koje, paradoksalno, simboliziraju povratak „prirodnijem“, organskijem zvuku – zvuku iz nekih romantičnih vremena. No vinil je plastika, bez obzira na to koliko je u tom kontekstu voljeli. Podizanju globalne klimatske svijesti svatko može pridonijeti, slažu se sudionici konferencije, podsjećajući na konkretne primjere iz prakse. Među njima je Darko Rundek, koji je među prvim hrvatskim glazbenicima postavio uvjete o zabrani korištenja jednokratnih plastičnih čaša na svojim koncertima. Odbacivanje plastike nakon jednokratne uporabe valjalo bi posve zamijeniti ekološki prihvatljivijim strategijama: plaćanje kaucije za čašu koju koristite tijekom cijelog koncerta uz naknadni povrat novca (ili zadržavanje čaše kao svojevrsna suvenira, osobito ako je na njoj otisnut logo izvođača) u svijetu nije neuobičajena praksa – odavno su je uveli veliki izvođači ili veliki festivali kao što je Glastonbury. „Više ne mogu podnijeti prizor koncertne dvorane nakon izlaska publike, s golemom količinom izgaženih plastičnih čaša koje će otići na smetlište gdje će ih zatrpati bageri. Potom će se razmrviti u zemlji, a njihovi će ostaci prodrijeti u vodu koju pijemo, trovat će i nas, i ribe i ptice, još generacijama“, istaknuo je nekadašnji Haustorov frontmen.

Na svjetskom planu, članovi Radioheada Thom Yorke i Jonny Greenwood (prikladno prezime) agilno pridonose klimatskoj prosvijećenosti, moglo se čuti u razgovoru u Petom kupeu, kao i grupa Coldplay, koja je prihvatila mjere održivosti poput korištenja obnovljivih izvora energije, putovanja s niskom emisijom ugljika te sadnje drveća kao dodatnog načina za smanjivanje razine ugljikova dioksida. Nasuprot tome, najveća pop-zvijezda današnjice Taylor Swift često doživljava nesmiljene kritike zbog korištenja privatnim mlažnjacima – a znamo što to znači za okoliš. Jer, kao što je pokazalo jedno znanstveno istraživanje (a još 2019. prenio portal Ekovjesnik), „dugi let zrakoplovom generira više emisija ugljikova dioksida nego što ga godišnje proizvode prosječna osoba u desetak zemalja svijeta“.

Zeleni festivali

Imperativ ekološke osviještenosti u kontekstu rocka nije od jučer – njegova ishodišta sežu u davne šezdesete, kad je nabujala hipi-kontrakultura u sklopu tadašnjih kulturnih i političkih promjena istaknula geslo povratka prirodi („back to land“), što se odmah pretočilo u glazbu kantautorica i kantautora u rasponu od Joni Mitchell (Big Yellow Taxi) do Neila Younga (After The Gold Rush). Nije slučajno da ideja obilježavanja Dana planeta Zemlje, formalizirana 1969. na američkoj Zapadnoj obali – u kontrakulturnoj meki San Francisca – također izvire iz tog burnog razdoblja. Zelene ideje izvorno nastale potkraj 60-ih odjekuju i danas, s pozornica europskih festivala o kojima smo više mogli saznati u Petom kupeu.

Pariški We Love Green (posvećen trance-glazbi, hip-hopu i alternativnom popu) pripada rijetkim festivalima koji se u potpunosti koristi obnovljivom energijom, pa ne čudi da je dobitnik mnogih nagrada za svoje ekološke inicijative. José Mateus Alves nudi sjajna iskustva s Boom Festivala, koji se u dvogodišnjem ritmu održava u Portugalu, na gotovo 200 hektara nekoć neplodna, suha tla. To područje agilni organizatori u „suradnji“ s desecima tisuća ljubitelja elektroničke glazbe pretvorili su u pošumljeni, navodnjeni poligon gdje se koriste isključivo biorazgradivi materijali. Bit je, dakako, u recikliranju festivalskih otpada, odnosno u dobivanju komposta korisna za lokalne proizvođače ekološke hrane, koja se, u konačnici, poslužuje budućim posjetiteljima. Ako vam koncepcija Boom Festivala zvuči kao vizija ekološko-glazbenog raja na Zemlji, to je zato što ona to doista nastoji postati. Oživotvorenje te vizije može i treba djelovati poticajno i ostalim lokalnim promotorima koji još nisu sasvim osvijestili ozbiljnost klimatskih promjena.