Dostojan oproštaj velikog umjetnika

Ako se odmah na početku ustvrdi da se animirani film Dječak i čaplja ne ubraja među najuspjelija ostvarenja legendarnoga japanskog animatora Hayaa Miyazakija, to ne znači da je riječ o slabu filmu. Naprotiv, djelo na kojem je autor niza nezaboravnih fantastičnih pustolovina radio još od 2016, kad je najavio i da mu je ovo posljednji projekt te da odlazi u mirovinu, a koje je nadahnuto romanom Kako živite? (Kimi-tachi wa Dō Ikiru ka) japanskoga književnika Genzabura Yoshina iz 1937, sadrži sve vrline odavno dobro poznate ljubiteljima njegova stila i poetike, ali i poneki nedostatak koji možda i nije presudan za konačnu ocjenu, ali se ne može prešutjeti.

Umjetnik koji je 5. siječnja proslavio 83. rođendan već šest desetljeća uveseljava japanske i svjetske ljubitelje ambicioznih, pametnih, kompleksnih i raskošno dizajniranih animiranih priča u kojima se stvarnost vješto prepleće s fantastikom, a realni svjetovi s izmaštanim paralelnim dimenzijama u kojima suutemeljitelj studija Ghibli svoju neobuzdanu maštu pušta da se razmaše do mile volje. Izvornost i autorska prepoznatljivost nisu jedina obilježja Miyazakijevih djela, koja u predominantnom broju slučajeva odišu svježinom, izvedbenom samosviješću i inteligencijom. Miyazaki je iznimno senzibilan ljubitelj fantastike u čijim ostvarenjima intimne dječje drame i traume bivaju na vrlo inventivne i likovno fascinantne načine nadograđene akcijsko-pustolovnim steampunkom. I kad se bavi nelagodnim ratnim temama, kad nudi nevesele postapokaliptične vizije, kad se bavi često nasilnom i tragičnom poviješću svoje domovine, pri čemu njegovi junaci i junakinje uvijek otkrivaju paralelne svjetove u kojima obitavaju i plemeniti junaci i grozna čudovišta, Miyazaki nudi bogatstvo duha, pametne zaplete i sjajnu animaciju. U njegovim filmovima tradicija ide ruku pod ruku sa suvremenošću, a realistični pristupi s bajkovitima, pri čemu ipak prevladavaju drugi. Miyazaki je veliki moralist i pacifist, ali i feminist (o čemu svjedoče likovi naslovnih junakinja u filmovima Nausikaja u dolini vjetra, Avanture male Chihiro, Princeza Monoke i još nekima), on se kloni profiliranja klasičnih negativaca, pa i negativaca uopće, a snovi kao obvezni motiv njegovih djela zapravo su njegovi vlastiti, što se može reći i za zaintrigiranost vodom i njezinom simbolikom te za opsesivnu posvećenost letenju, što su također njegovi stalni motivi.

Sve navedeno nalazimo i u Miyazakijevu recentnom oskarovcu te dobitniku Zlatnog globusa i britanske nagrade BAFTA Dječak i čaplja, u kojem je lako prepoznati i neke tipične fizionomije koje on praktički seli iz filma u film, ponajviše u likovima šest starica u realnom svijetu, od kojih neke u paralelnom postaju drvene figurice. Kod njega likovi nikad nisu jednoznačni i čvrsto zadani (osim protagonist/ic/a), oni postoje i u realnoj i u paralelnoj dimenziji, a nerijetko se i dodatno mijenjaju, baš kao što čaplja iz naslova postaje duhovit, ali ponekad i pomalo naporan sidekick malog junaka. On je dječak Mahito, povučeni klinac pogođen smrću majke, koji se u trećoj godini Drugoga svjetskog rata nakon velikoga požara s ocem preseli na selo izvan grada, kod majčine sestre, koja će ocu biti nova supruga. Na selu će, dakako, otkriti prolaz u paralelni svijet, u kojem postoji nada da mu je majka još živa i da bi je mogao spasiti. Sve što slijedi, zaključno s Mahitovim susretom s praujakom koji će mu otkriti tajnu ravnoteže života i svijeta, može se interpretirati kao dječakov doživljaj traume majčine smrti. U njegovim vizijama i snovima majka se uvijek javlja u jarkim plamenovima, što je potpisani kritičar bio sklon interpretirati kao simboliku predstojećih nuklearnih kataklizmi u Hirošimi i Nagasakiju. No naposljetku uslijedi doslovna praujakova verbalna najava da će dječakov svijet uskoro zahvatiti vatra.

Svi Miyazakijevi filmovi posjeduju bogate značenjske i simboličke razine, u čemu ni ovaj nije iznimka, a ovaj put autor je svemu pridodao i nekoliko efektnih posveta. Ne samo remek-djelu Panov labirint Guillerma del Tora i antologijskom Čarobnjaku iz Oza Victora Fleminga, nego i vlastitom opusu iz razdoblja dok je radio na trivijalnijim eksploatacijskim projektima. Na početku spomenute slabosti odnose se na predugo trajanje filma, koji je bez poneke suvišne epizode mogao biti kraći i kompaktniji, te na ne uvijek smislenu priču, kojoj se logika pomalja tek pred kraj. No ako je ovo uistinu posljednji Miyazakijev film, može se reći da se veliki umjetnik oprostio na dostojan način.