Creska Muka izrasla je na neponovljivom entuzijazmu

O tridesetoj obljetnici scenskog prikaza Muke Franića Vodarića na Malom Lošinju, u Nerezinama i na Cresu, 1994. razgovarali smo s Radovanom Marčićem, redateljem tog doista unikatna i, po svemu sudeći, neponovljiva uprizorenja. Riječ je o književnom otkriću Branka Fučića, koji je još 1949. rukopis te Muke pronašao u ostavštini obitelji Petris u povijesnoj jezgri grada Cresa. Djelo je objavljeno u izdanju Čakavskog sabora tek 1993. u Malom Lošinju. Puni naslov djela glasi: Pisna od Muke Gospodina našega Isukarsta po Matiji, Marku, Luku i Jivanu zložena u pisni po Franiću Vodariću Crisaninu naravi težaške kopaške Ja Franić Vodarić. Drevna pučka duhovna drama s kraja 17. ili početka 18. stoljeća nastala je Franićevim prebiranjem i kompilacijom više različitih sličnih srednjovjekovnih tekstova pronađenih na području istočnog Jadrana. Oslanja se ponajviše na Muku iz 1556. i glagoljsku Muku iz Tkonskog zbornika nastala početkom 16. stoljeća. Opsegom nadilazi sve dosad poznate rukopise Muke iz toga razdoblja, sadrži 4809 osmeraca.

Snimio Tomislav Miletić / PIXSELL

Tekst je pisan osmeračkim distihom i trima pismima: latinicom, glagoljicom i bosančicom. Uobličen je čakavskom ikavicom s elementima ekavice i creske cekavice. Djelo je pisano i namijenjeno prikazivanju pred publikom u crkvi, pred crkvom ili u nekoj bratimskoj dvorani. Za razliku od ostalih sličnih rukopisa iz tog razdoblja, koji nemaju navedena sastavljača, cresku Muku potpisuje Franić Vodarić Cresanin, koji se po rodu i društvenom statusu predstavlja kao težak kopač. Nikola Batušić zapisuje da „Djelo nije podijeljeno na činove, skazanja ili dane prikazivanja (Cvjetnica, Veliki četvrtak, Veliki petak) kao neke druge naše pasionske drame, već tekst teče in continuo.“

Na kraju teksta Batušić podsjeća da je creska Muka doživjela ne samo suvremenu kazališnu izvedbu nego i posvemašnju teatarsku afirmaciju. „Prikazala ju je na otvorenim prostorima i u sakralnim objektima skupina najuglednijih zagrebačkih i riječkih glumaca, lokalnih amatera, klapa i pjevačkih zborova – ansambl od stotinjak ljudi (produkcija malološinjskoga amaterskog kazališta JAK i Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke) u travnju 1994. u Malom i Velom Lošinju, Nerezinama i Cresu (svečana premijera 6. travnja 1994. u Malom Lošinju). Tekst je dramaturški obradio dr. Darko Gašparović, redatelj je bio Radovan Marčić, a koredateljica Ivica Boban. Uspjeh je bio golem…

Bila je to doista predstava za pamćenje, a u njezinoj autorskoj ekipi bili su i scenograf Vojo Radoičić, kostimografkinja Danica Dedijer, skladatelj Arsen Dedić i oblikovatelj svjetla Deni Šesnić. Isusa je tumačio Vedran Mlikota, Mariju Dubravka Miletić.“

Možete li nam opisati atmosferu nastanka ideje za uprizorenje Vodarićeve Muke na Malom i Velom Lošinju, u Nerezinama i na Cresu prije trideset godina, 1994?

U to vrijeme vodio sam lošinjske amatere, kazalište JAK. Osnovao ga je pokojni Tomislav Gospodnetić, profesor hrvatskog. Devedesetih je otišao u politiku pa su mene zamolili da ih preuzmem. Već sam radio s KUD-ovima u Zagrebu, a surađivao sam sa Senkerom, Mujičićem i Škrabeom, koji su me upoznali s lošinjskim amaterima. Pokušao sam ih profesionalizirati, u smislu rada s profesionalnim suradnicima. Dakle, koreograf, kostimograf, režiser, pokret. Napravio sam im malu školu glume. Dolazili su im profesori s Akademije, poput Tonka Lonze. Zato su oni mogli odlično raditi to što su radili.

Kako ste ih odlučili povezati s ostalim članovima otočke zajednice, i naposljetku s vrsnim profesionalcima?

Sve je započeo Darko Gašparović, to je bila njegova inicijativa. Lošinjski amateri bili su zbog jezika i dijalekta jako pogodni, s njima sam radio jer sam tada bio i asistent na Akademiji, a paralelno sam surađivao u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, i u tim suradnjama došao sam na ideju uključivanja profesionalaca u izvedbu. Na Malom Lošinju postoji i pjevački zbor, i klapa, koje smo uključili u izvedbu, kao i lokalnu djecu. Doveo sam Arsena Dedića i Voju Radoičića i to je bilo odlično. Počeo sam raditi na toj ideji još prije devedesete, ali su mi u SIZ-u kulture rekli da je to prevelik pothvat i da nemaju dovoljno novca. Kako ćeš to napraviti? Jesi li ti lud? – pitali su me. Dramatizacija Darka Gašparovića bila je odlična i nastavio sam tražiti načine. Lošinjsko brodogradilište osiguralo mi je tehniku. Bilo je tužno poslijeratno vrijeme pogodno za takve entuzijastične, nesebične pothvate koji ne računaju na zaradu. Na Lošinju je bilo mnogo prognanika, Vukovaraca. Poznavao sam direktora tadašnjeg hotela Jadran, on je sponzorirao smještaj svih gostujućih umjetnika. Svi su bili tamo tri tjedna, predstavu smo jako brzo napravili. Sve se poklopilo, vrijeme i okolnosti, i zato je taj pothvat uspješno realiziran. Najmanje novaca dala mi je Crkva, dosta sam sponzorstava sam našao. Drukčije se tada financirala kultura. Klape, zborovi, lokalni amateri sudjelovali su, naravno, besplatno.

Duh vremena sigurno je pomogao realizaciji ideje?

Apsolutno. Toga nema više. Ljudi iz kazališta animirali su prijatelje i znance, recimo glumičin muž vodio je tehniku i on je pomagao i izvan svog radnog vremena. Sve su to danas stari ljudi.

Premijera je bila na Veliki četvrtak 1994. Na kojim ste prostorima igrali?

Da, premijera je bila 6. travnja 1994, na Veliki četvrtak. Bili smo baš točni, neposredni u svojem prikazanju. Igrali smo pred crkvom u Lošinju, gdje je bilo po nekima dvije tisuće ljudi. Ja bih rekao prije petsto, ali svima je to bilo važno, i veliko, pa je i broj prisutnih u pamćenju narastao. Tko će točno izbrojiti? I generalna proba bila je s publikom. Taj je prostor lijep jer je ispod zvonika, a na zvoniku je raspelo, zapravo Isus u majčinu krilu već skinut s križa i raspelo iznad tog prizora. Tu je bio glavni praktikabl i tu su se glumci selili, po tom praktikablu. Jako je akustičan prostor toga trga, ispod zvonika, okolo su kuće, župni dvor. Vrlo je komoran prostor, ali se to dogodilo s publikom na tome trgu. Pravo čudo! Stare žene, prognanice iz Vukovara, koje su gledale Isusovu muku i plakale, i vikale: Nemoj ga tući! Pa ti glumci koji su se gurali preko publike, i pretapali s njom. Sve je bilo nabijeno. Spontano se prelazila nevidljiva rampa na trgu, pred crkvom i zaista je igralo cijelo mjesto. Bio je to kolektivni čin. U Nerezinama je izvedba bila na otvorenom trgu, i u Cresu. Imali smo tamo dosta neprilika u kazališnom smislu jer su to široki prostori ne uvijek jednako akustični pa su glumci morali vikati da ih se čuje. U Rijeci smo igrali u crkvi, u kostimima, padala je kiša, a tadašnji nam gradonačelnik nije dao da odemo u sportsku dvoranu. Trebalo je biti pred crkvom, ali na kraju nije bilo predstave jer je lijevala kiša.

Čini li vam se da u takvim slučajevima prikazanje Kristove muke postaje univerzalno u smislu dramatike i katarze, bez obzira na religiozne parametre ili osobni kontekst pojedinca u publici?

Sigurno je bilo. Ali bili su to i dobri glumci. To je sve bilo „na van“. Nije tu bilo mnogo umjetnosti. Jest malo kod Isusa, kod Mlikote, ali on je tad bio mlad glumac koji je zapravo bio ustrašen pa je njegova energija bila mnogo jača nego njegovih iskusnih kolega u podjeli, „krokodila“, da ih tako nazovem. Despot je već bio tu, Šovagović, i Šestak, Kruno Valentić koji je glumio Lazara. Izgledao je kao Lazar! Dakle sve se tu spojilo, ti glasovi, Arsen Dedić je radio glazbu. A cappella se pjevalo. Taj tenor iz Nerezina, pa bas, pa bariton. To je bilo fantastično! Imam i izvrsnu snimku. Malo pjeva zbor, malo klapa, malo solisti… stalno ide neki zvuk… Icica (Ivica) Boban tu je odigrala važnu ulogu. Ja sam naime bio i producent pa sam se pomalo pogubio i pozvao sam je, jer je radila dvije godine prije Muku Spasitelja našega u splitskom HNK-u pa je prilično znala materiju. Ona ima kuću u Velom Lošinju, znamo se s Akademije, rado se odazvala mom pozivu… u pomoć (smijeh). Pomogao je i splitski HNK s kostimima, koje je nakraju darovao, nisu ih tražili natrag. Danas primjerice od brodogradilišta Lošinj ne bismo mogli dobiti praktikable koje su nam onda ustupili. Sve se poklopilo.

 Spomenuli ste da je u glumi sve bilo „na van“, da nije tu bilo mnogo umjetnosti. Kakav je to bio način glume? Možemo li govoriti o nekom namjerno izvornu, pučkom izrazu?

To je više kao opera. Nema tu rasta lica. To mora biti točno to – maska, lice, kostim; to je znak. Ne može se tu napraviti ništa mnogo više od teksta koji svi poznaju. Oni imaju po sedamnaest rečenica replika. Glumac ima prostora napraviti iskrenu patnju, Isus, njegova majka, Magdalena…U toj muci, a to je bilo rađeno… tjedan dana proba, osim Isusa, s njim smo radili tri tjedna, zbog jezika. Ali u tome i jest ljepota takva rada.

Mislite li da bi bilo teško napraviti obnovu o tridesetoj godišnjici uprizorenja?

Vrlo teško. Danas ljudi jednostavno drukčije razmišljaju i drukčije žive. Ne možeš tražiti od njih taj entuzijazam i angažman, ako se sam ne dogodi, odnosno, ako ga oni ne ponude. Prije trideset godina nikomu nisu bile problem probe bez naknade.

Hrvatska radiotelevizija snimala je, postoji li i TV-adaptacija?

Srećom je bila i televizija. Redatelj koji je to snimao nije bio baš upućen u crkvena prikazanja, Muku i slično, snimao je više dokumentaristički. Poslije sam režirao TV-adaptaciju prema tim snimkama i objedinili smo sve ambijente gdje se igralo. Najviše zahvaljujući pokojnom Ivi Štivičiću, koji ju je uvrstio u svoju emisiju Panoptikum.

Hoće li Hrvatska radiotelevizija emitirati vašu Muku ove godine, o tridesetoj obljetnici prve izvedbe?

U arhivi HRT-a postoji nekoliko snimljenih kvalitetnih Muka. Ne znam koju će emitirati ove godine.