Bečki glazbeni dojmovi

U Beču sam zadnji put boravila neposredno prije pandemije koronavirusa, a prigodom svjetske premijere opere Orlando suvremene austrijske skladateljice Olge Neuwirth 8. prosinca 2019. u Državnoj operi, koja je te sezone obilježavala 150. obljetnicu djelovanja. Ta je izvedba značila prekretnicu jer je prvi put na pozornici te operne kuće izvedeno djelo neke skladateljice.

Moj novi posjet susjednoj glazbenoj kulturnoj prijestolnici dogodio se istovremeno s povratkom istaknutog austrijskog dirigenta Franza  Welser-Mösta, koji je prošlu sezonu bio odsutan zbog bolesti. Franz Welser-Möst široj je publici poznat kao dirigent tradicionalnih novogodišnjih koncerata u izvedbama Bečke filharmonije održavanih u Zlatnoj dvorani Musikvereina i emitiranih u više od devedeset zemalja koje prate milijuni gledatelja, a prvi je put nastupao 1. siječnja 2011, potom 2013. i 2023. Tijekom svoje karijere dirigirao je raznim orkestrima diljem Europe i svijeta, dok je u 2002/03. sezoni postavljen za ravnatelja orkestra Cleveland i ugovor s njima produžen mu je do sezone 2026/27.

Maestro  Welser-Möst uz Bečku filharmoniju / Snimila Acija Alfirević

Bečka filharmonija najvažniji je orkestar u Austriji i jedan od najboljih u svijetu, a utemeljen je 1842. kao neovisni filharmonijski orkestar u kojem se sve odluke donose demokratskim glasanjem članova, što se zadržalo do danas. Orkestar nema stalna dirigenta, nego se na tom mjestu izmjenjuju poznati svjetski dirigenti.

Za svoj povratak za dirigentski pult maestro  Welser-Möst izabrao je skupa s Bečkim filharmoničarima izvedbu 9. simfonije u D-duru Gustava Mahlera u Velikoj dvorani Konzerthausa 22. veljače. Instrumentalnu simfoniju Mahler je skladao 1908/09. shrvan smrću kćeri Marije Anne i dijagnozom svoje srčane bolesti, a preminuo je 1911. ne doživjevši njezinu praizvedbu na Bečkom festivalu u interpretaciji Bečke filharmonije pod ravnanjem svog prijatelja i učenika Bruna Waltera 26. lipnja 1912.

Svaki stavak posljednje četverostavačne Mahlerove simfonije, prema mišljenju muzikologa, svojevrstan je skladateljev oproštaj od ovozemaljskog života: Andante comodo sažima nježnost, strast i čovječju ljubav, Im Tempo eines gemächlichen Landlers. Etwas täppisch und sehr derb pozdrav je prirodi, idiličnosti i razigranosti života na selu, a Rondo-Burleske. Allegro assai. Sehr trotzig upućuje na zbogom gradskom životu, dok je Adagio. Sehr langsam und noch zurückhaltend rastanak od života.

Dirigent Franz Welser-Möst – kako je netko primijetio –pojavom u fraku i s naočalama sličio je Mahleru, a izvedbu je pomno osmislio. Poznato je da je Mahler na partiturama bilježio kako interpretirati pojedine dionice; no s obzirom da je 9. simfonija u D-duru njegovo posljednje djelo kojega praizvedbu nije doživio, očito su s vremenom upute shvaćene proizvoljno. Već u prvom stavku gudači su zasvirali energičnim vibratom kao da se nadmeću s ostalim instrumentima, da bi se postupno stopili uz iznimku tek prigušenih izvrsnih truba i roga. Drugi stavak zvučao je još energičnije, posebno u svojstvu seoskoga plesa, ali kako se izvedba nastavljala, postignut je začudan sklad. U trećem stavku orkestar se usredotočio na naglašeni kontrast Rondo-Burleske svirajući sa stanovitom grubošću i na trenutke ciničnim humorom, dok se naposljetku preobratio u svirku graciozna i plemenita izričaja.

Maestro  Welser-Möst zastao je u tišini prije nego što je podigao dirigentski štapić da orkestar započne s interpretacijom zadnjeg stavka – Adagia. Ali nakon uvodnih smirenih tonova gudača, izvedba se uskomešala uz provalu strasti, pri čemu nije izgubila ništa od dubine sadržaja. Na koncu, pianissimo trubača i gudača učinio je završne trenutke intimnima i osobitima, čime su Bečki filharmoničari i Franz Welser-Möst istaknuli potvrdu života nad smrću.

Publika je povratak popularnoga dirigenta i izvođače primila s oduševljenjem i ovacijama. Među njima i ja premda mi – ipak – u pamćenju posebno nezaboravna ostaje izvedba Lucernskog festivalskog orkestra pod ravnanjem Claudia Abbada na Lucernskom ljetnom festivalu 2010.