Basariček – zaštitnik sela i djece

Gotovo svako mjesto u sjevernoj Hrvatskoj imalo je u desetljeću uoči Drugoga svjetskog rata ulicu Đure Basaričeka. No danas to nije tako, iako većina Hrvata zna da je Basariček stradao u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. godine. Djelovao je tiho i nenametljivo na više područja, ali uvijek sa željom da poboljša život naroda, osobito djece i seljaka. Pomogao je izbornim pobjedama Stjepana Radića 1920, 1923, 1925. i 1927. godine, biran i sam za narodnog zastupnika u parlament. Kao vjeran član Radićeve stranke od njezina osnutka 1904, nikada nije promijenio svoje stavove u odnosu na politiku prema selu.

Đuro Basariček bio je dobar suradnik i prijatelj Stjepana Radića, ali i sam važna ličnost u povijesti međuratnog razdoblja sjeverne Hrvatske. Rođen je u Zagrebu 13. ožujka 1884. Otac Stjepan, rodom iz Ivanić Grada, bio je istaknuti pedagog i autor Početnice koja se godinama koristila kao prva knjiga za polaznike pučkih škola, a njegove Čitanke koristile su se u školama sve do 1914. Majka Amalija bila je učiteljica u Virovitici, a pripadala je timu naprednih učiteljica koje su krčile put ženama u razna zanimanja. Đuro i njegova sestra Anka dobili su najbolje građansko obrazovanje, ali su imali otvorene oči i za brojne probleme djece bez roditelja.

Đuro Basariček bio je hrvatski političar, pravnik, publicist i društveni aktivist (Zagreb, 13. ožujka 1884–Beograd, 20. lipnja 1928) / Izvor Wikipedia Commons

Pravna i politička služba

Đuro je završio Pravni fakultet u Zagrebu te je prakticirao na Sudbenom stolu u Petrinji. Preko povjesničara dr. Rudolfa Horvata upoznao je Antuna i Stjepana Radića te postao član njihove Hrvatske seljačke pučke stranke. Ostao je njezin član do kraja života bez obzira na promjenu naziva i programa. Obavljao je mnoge poslove za stranku, zalazeći u narod, a pomagao je i u izdavanju i širenju izbornih proglasa i tiskovina u Antunovu Domu i velikom Domu koji izdaje Stjepan Radić u Seljačkoj tiskari u Zagrebu. Oko 1908. Radićeva stranka gubi pozicije u Petrinji te započinju žestoki sukobi i borbe za vlast između pravaša i Hrvatsko-srpske koalicije, pa i Horvat i Basariček žele napustiti Petrinju. Basariček je dobio mjesto suca u Sisku. To je omogućilo bolji smještaj obitelji, posebno kada se oženio i kada mu se 1908. rodila kći Amalija, zatim i sin Boris, koji je kao student prava ubijen nepromišljeno od partizana na Bilogori potkraj 1942. te mu se za grob ne zna. Sisak je tada bio jako industrijsko središte, a poslova na sudu bilo je više nego u Petrinji.

Basaričekov se interes za dobrobit djece u Sisku pojačava. Još u Petrinji vodio je računa o usmjeravanju školske djece prema vrtlarstvu, ali mu u Sisku to ne polazi za rukom. Premješten je 1912. u Brod na Savi, gdje boravi do 1916. Tu nije bilo mnogo učitelja, pogotovo onih koji bi podupirali ideje Đure Basaričeka. On se zbog neslaganja s velikim županom Brodsko-požeške županije Slavkom Cuvajem udaljuje od političke aktivnosti, pa se bavi skupljanjem narodnih pjesama i poskočica koje se u kolu pjevaju te 1916. objavljuje u Zagrebu pjesmaricu Kolo. Basariček je u Brodu osnovao i podružnicu Narodne straže, koja je trebala štititi građane u slučaju pljačke. U jesen 1914. spoznao je sve užase ratnih sukoba i nemoć Crvenog križa, ali i Lige za zaštitu djece i žena koje su ostale bez hranitelja te se osjećao pozvanim da pomogne koliko može.

Basariček 1916. prihvaća ponudu svog profesora dr. Josipa Šilovića da preuzme tajničke poslove u Središnjem uredu za zbrinjavanje obitelji vojnika poginulih u ratu. I tu započinje najvažnije razdoblje njegova života, kada je spasio velik broj djece iz Hercegovine, Bosne, Dalmacije, Istre i Slovenskog primorja organizirajući konvoje djece u sjevernu Hrvatsku te zbrinjavanje kod imućnih seljaka osiguravajući im nastavak školovanja, većoj djeci i polazak u zanate. Sve je to postigao uz pomoć učitelja, a njihovu suradnju osiguravalo mu je obiteljsko prezime i suradnja s vlastima.

Spašavanje
napuštene djece

To nije bio lagan posao jer su poteškoće u opskrbi zahvatile čitavu Monarhiju, ali je na selu ipak mogućnost preživljavanja bila veća nego u pasivnim krajevima ili industrijskim gradovima. Nemamo točan popis onih koji su primali djecu, jer su ugrožena djeca stalno dolazila, ali su neka i premještana. Ipak, znamo da je u akciji gdje su složno sudjelovali franjevci s učiteljima i učiteljicama, ali i drugi, spašen golem broj glađu ugrožene djece. Basariček ne prepušta udomljenu djecu na milost i nemilost njihovim udomiteljima, već obilazi mjesta gdje su djeca smještena i kontrolira njihovo stanje, zdravlje i školovanje te u tom poslu i sam obolijeva. Izvještaji u Narodnoj zaštiti, časopisu kojem je Basariček urednik, vjerodostojno svjedoče o toj akciji u teškim ratnim uvjetima, kada se nestašica hrane osjećala i u gradovima i na selu, gdje se pristupalo prisilnoj rekviziciji hrane. U monografiji Mire Kolar Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata (2008), ali i u knjigama koje su izdali franjevci iz Širokog Brijega, mogu se saznati detalji, a i vidjeti fotografije kao dokaz. Ta je akcija zajedničko djelo prosvjetnog, upravnog i crkvenog aparata naroda koji su živjeli na jugu Austro-Ugarske, složnih u spašavanju djece. Godinama zatajivana, danas je ta nevjerojatna akcija u ratnim uvjetima, otežanim prometnim okolnostima i sveopćoj nestašici hrane ušla u gotovo sve srednjoškolske udžbenike u Hrvatskoj. Ipak, i dalje se rijetko spominje Basariček, koji je izgarao na tom poslu. Često se i osobno upletao kako bi spriječio iskorištavanje djece za najteže poslove u gospodarstvu.

Nakon tzv. ujedinjenja i stvaranja jugoslavenske države, centralistička vlada u Beogradu pod vodstvom srpskih radikala Nikole Pašića i Momčila Ninčića preuzima sve u svoje ruke. Planski naseljava pravoslavne žitelje u sjevernu Hrvatsku, gdje su ostala i pravoslavna djeca te djeca iz Istre koju su okupirali Talijani. Đuro Basariček maknut je s položaja, ali mu je ostavljena mogućnost da u Narodnoj zaštiti djeluje kao jedan od urednika, piše o alkoholizmu i kriminalu, organizira dom na Goljaku, a uključuje se i u pomoć Ukrajincima za vrijeme velike gladi. Basariček je pripomogao afirmaciji Mihovila Pavleka Miškine iz Đelekovca kraj Koprivnice kao istaknuta pisca seljačkoga podrijetla koji je pisao o teškom životu seljaka.

Iako radićevci gube na izborima i mijenjaju ime u Hrvatska seljačka stranka, zahvaljujući novoosnovanim udrugama, zakladama i ustanovama socijalni se program u Hrvatskoj od 1926. do 1928. čak obogaćuje. Zbog toga Basariček smeta Komunističkoj partiji Jugoslavije. Miroslav Krleža okomio se na Basaričeka izrugujući njegovo potpisivanje članaka i programa anagramom Orub Kečarasab. Krleža to naziva kukavičlukom i izbjegavanjem odgovornosti za sadržaj koji bi pisca mogao odvesti i u zatvor. Utjecajni Krleža svakako je time umanjio Basaričekovu popularnost, ali je on i dalje djelovao posredovanjem ustanova koje je stvorila Radićeva stranka za djelovanje na selu, a osobito Seljačke sloge.

Popularnost uz Dravu

Basariček je naivno vjerovao da se država može strukturno promijeniti na bolje i bez revolucije, dogovorom, s čime se nisu slagali komunisti. Komunistička je partija bila zabranjena Obznanom, ali se njihovo djelovanje nastavilo u nezavisnim i poslije reformističkim sindikatima te pisanjem Augusta Cesarca i ostalih književnika ljevičara. Basariček je izabran za narodnog poslanika 1920, 1923, 1925. i 1927, što potvrđuje njegovu popularnost u narodu, osobito u sjevernim krajevima uz Dravu. I dalje pomaže selu angažmanom u Hrvatskom radiši i Prosvjetnom savezu, a osobito se trudi poboljšati život djece.

O akciji zbrinjavanja više od 30.000 gladne djece juga na sjeveru Hrvatske i u Srijemu sve se manje govori. Bilo je to svjetlo u mraku užasa Prvoga svjetskog rata, nakon kojega je ostalo mnoštvo invalida koji su bili ranjeni u postrojbama Austrougarske vojske i o kojima se – osim tu i tamo Crkve – nije brinuo nitko. Najveća Basaričekova akcija ticala se kolonizacije seljaka iz prenaseljenoga Hrvatskog zagorja i Podravine, ali i iz Međimurja. Iako su beogradski političari onemogućili kolonizaciju hrvatskih seljaka koji su potkraj Prvoga svjetskog rata bili uključeni u pobunu na agrarnom reformom zahvaćenim posjedima, Basariček je okupio seljake s malo zemlje u Slavoniji te je počeo kupovati zemlju i stvarati nova naselja doseljenika. Tako je nastao Stražanac u okolici Daruvara, od doseljenih Okićana, a takva su naselja bila i Lipovac za Turopoljce, Dežanovec za Zagorce te više mjesta za Podravce. U poznatu Koriju kraj Virovitice doseljena je prva seljačka književnica Mara Matočec s djecom. Bila je pjesnikinja, ali i aktivistkinja Seljačke sloge. Prijateljica Đure Basaričeka, nakon njegove smrti prva je podigla spomenik velikanu. Basaričekova sela dokaz su njegove velike požrtvovnosti i osmišljene politike.