Živi i mrtvi

Peti cjelovečernji igrani film britanskog redatelja Andrewa Haigha Stranci (All of Us Strangers) druga je kinematografska prilagodba romana Ljeto čudnih ljudi (Ijintachi to no natsu, 1987) Taichija Yamade (1934–2023). Prvu, slabo zapaženu filmsku inačicu, Bestjelesni (The Discarnates), 1988. režirao je Nobuhiko Ôbayashi.

Scenarij je napisao sam Haigh, navodeći kako je nastojao potisnuti sastavnice fantastike i donijeti više građe realističnih obilježja, a u prilagodbu je unio i znatne preinake, podosta se oslanjajući na vlastita i (rubno) autobiografska iskustva. Primjerice, prizore što se odvijaju u kući protagonistova djetinjstva snimao je u kući u kojoj je sam odrastao.

Splet realnog i nadrealnog u Strancima ponuđen je bez jasnih uputa i ključa za razlučivanje

Početak Stranaca uistinu odaje dojam smještaja u suvremenu zbilju, u ključu igranofilmski estetizirane dokumentarističnosti, mirnih, oduljih kadrova. Prva slika statična je panorama novije četvrti Londona ponad koje, u cik zore, nebo rudi iz tmaste modrine u intenzivno sjajno rumenilo, sa sve jačim, zasljepljujućim odbljeskom sunčevih zraka od glatke površine udaljenog nebodera, ravno u oko kamere, time i gledatelja. Naizgled jednostavno. Vrlo lijepo, ali, u osnovi, uobičajeno. Kao dokumentarno. No već ovdje je, kradom ali nedvojbeno, nagoviještena neodređenost odnosa prema ovostranom i onostranom. Jer total grada, shvatit ćemo postupno, nije sniman izravno, nego u odrazu prozorskoga stakla. Dakle, refleksija – ne prvi, nego drugi pogled. Promjenom intenziteta i smjera svjetla, iza prozora se, poput kakve prikaze razlivenih kontura, pomalja razodjeveno poprsje muškarca koji promatra divotu (i prolaznost) svitanja. Sve osnaženo isprva jedva čujnim glazbenim ječanjem koje, zajedno s jačanjem svjetlosti, postaje sve glasnije. Premda se razdanjuje razmjerno sporo, posrijedi je, primijetit ćemo, (donekle) ubrzana snimka, a gledatelj će možda zapaziti i to da su oblaci sve vrijeme posve isti – niti se pomaknu, niti se preoblikuju. Nestvarno, zar ne?

Čovjek iza prozora sredovječni je Adam (Andrew Scott), samac nastanjen u moderno uređenu prostranom stanu višekatnice, profesijom televizijski scenarist. Očito mu nedostaje stvaralačkoga nadahnuća pa će, da bismo to pretpostavili, sljedeći kadrovi biti posvećeni pokazivanju posve banalnih i nezanimljivih radnji kao što je dokono ležanje pred televizorom, a time će nas Haigh navesti na pomisao kako gledamo djelo o dobro nam znanoj svakodnevici.

Sljedeći znak očuđenja, no ponovno uglavnom snimljen kao bilješka realiteta, naznaka je toga da je Adam tek jedan od dvojice stanara u zgradi. Drugoga će, mlađega Harryja (Paul Mescal), uskoro upoznati i među njima će se razviti romantična veza. Tih, miran, povučen, odmjeren, Adam će se zaputiti do doma svoga djetinjstva, gdje će ga dočekati i ugostiti roditelji (Jamie Bell i Claire Foy). Malne samorazumljivo, osim što su oni poginuli prije tri desetljeća, kad je Adamu bilo dvanaest, a u ovim druženjima stari su kao i onomad. Roditelji će sa sinom razgovarati posve normalno, tek uz mjericu moguće odsutnosti, no koju možda i sami učitavamo, znajući da je takav susret stvarnosno nemoguć. Među tihim znacima oneobičenja prvi je susret Adama i oca, u prizoru što ugođajem i smještajem u gradski park na uzvisini u sjećanje priziva tajanstvenu neodgonetljivost Povećanja (Blow Up, 1966), klasika britanske (i svjetske) kinematografije u režiji talijanskog sineasta Michelangela Antonionija.

Splet realnog i nadrealnog u Strancima ponuđen je bez jasnih uputa i ključa za razlučivanje (fikcijske) zbilje od snova, zamišljaja i umišljaja, svijeta živih od svijeta mrtvih. Malo će tko, ako itko, sa sigurnošću odrediti što je što, no takvo razgrtanje posve je, čini se, nevažno, bit će i pogrešno. Košmarni mozaik lišen čvrstoga oslonca izabran je kao način prikaza, odraz duhovnog stanja poprilično osamljena Londonca, zatečena u razdoblju poljuljane psihičke sigurnosti, duboka zagledanja u sama sebe, u smisao, u svrhu.