Zapisi putnika, životinja i zvijeri (Emigrantska mantra, druga knjiga)

*

…počinjem tvoju pjesmu

 

izdišući otvorenih usta

u Jeruzalemu.

Počinjem tvoje ime,

nemajući koga da dodirnem po koljenu

na trgu Saint Sulpice.

Počinjem tvoju, uvijek istu, mantru

beznadno kao blago sna

ispred zlatnoga anđela na Bastille.

Odlaziš, kao konjići

drvenoga srca koji tužno stoje

na vrteškama Montparnassea.

Ne mari,

Pariz je svačija ljubavnica.

Nikada nisam dospio do neba.

Nikada nisam napustio zemlju.

Nikada nisam naučio kako se umire.

Lišće je sada zeleno na svim stablima u Parizu.

Kroz 200 godina bit ću kod kuće i pogledat ću te u oči.

(2005)

*

...tvoje su oči poput oblaka, reče Ezra, ispred El Duomo, u ranu jesen, kada

 je pala sitna kiša, i kad sklapamo kišobrane iako znamo da

ima još toliko toga pasti.

Tvoj dlan je granata,  položena kraj pupka koja diše i otkucava, otkucava i diše. Čini se  ne priznaje smrt, ne priznaje propadanje i rog noći kroz koji prolazimo.

Tvoje usne su Frida, ona Kahlo, mokra razbludna zastava koju uberem kao mak i izlažem poslije kao trofej svuda na Naviglio Pavese.

Tvoj nos je sjenka i križ, razmazana vanila. Ništa drugo do jedan mali, crni psić koji se tako dobro razumije u pulsiranje krvi, u poprečnoprugaste mišiće i tajanstvena vlakna mesa. Tvoje rame je mala plava kobra, ugriz anđela i Kosovska Mitrovica.

Drugo rame je šampanjac i koža.

Tvoj vrat je zbroj promašenih uzdaha, ciganske marame i smrznutih latica kamilice, sa dalekim tragovima  korijena sljeza i drijena.

Vene su krunice bluda.

Ponekad se čini: mali plišani Krist se spustio tu i drijema između dva grijeha. Onog prvog Istočnog i svih oni ostalih koji su ti uradili muškarci.

Grudi su mravinjak.

I trbuh je od onog tijesta od koje se pravi crni kruh, božićna pogača i licitarska srca. 

A okolo su crni volani rublja, dvije kapi ružine esencije i kiša, kiša, kiša koja ustrajno

svojim spretnim skandinavskim prstima

najavljuje kraj ljeta ispred

začuđene fasade El Duoma.

*

     … od svih svjedoka najradije bih prozvao planinu, prozvao bih i vojsku uzdaha, razbijena zrcala i malu bandu kristala da uđu u svečanost. Zamolio bih otvorene prozore. Zatražio bih perje i krv za doručak a meso uplašenih srna za desert. Tražio bih samo pamuk i svilu. Jednostavne cipele koje ne propuštaju vodu, široke hlače koje plešu sa svakim korakom. Rekao bih: moja smrt nije smrt svih planeta. Moj put nije put ove zemlje. Pozdravljajući prazninu još bih dodao.  Unatoč svemu svjestan sam stvari u cjelini i svake posebno, mogu razumjeti sve sastavne dijelove zraka, vode, svjetlosti. U ovaj trenutak se osjećam kao da poznajem mehanizam vlastitog daha i pravo značenje svega. Možda više nemam vremena, možda se i umire ovako,  ali nije me briga. Niti mi je važno što je Bog u konačnici odsutan. 

Zamolio bih grudu zemlje i čašu vode. Pozdravio sve ono što kratko traje a što će me ipak nadživjeti. Lopoč, leptira i svilenu bubu. Posvetio ovo malo daha prošlosti. I za one sada daleke žene koje su nekad tako dobre bile. Zatražio bih na kraju i tintu. Prosuo je na dlan i u njemu čitao, kao Ciganka u kavi, koji su bili pravi putovi, kako je tekla linija ljubavi  a kako opet linija života. 

I tek onda bih dopustio da mi se usta, opako i svečano pretvore u žednu ružu. Onom strašnom žeđi koja najavljuje neminovnost ledenog i beskrajnog straha,

Koja  nas obuzima u trenutku kad napuštamo ovaj svijet.

Zatim bio spokojno gledao veliku zvijezdu kako prelazi tamnim nebom i

 iza nje skup iskrica u tami.

Sjena i svjetlo. Zatim svjetlo i sjena.

I baš tako, i baš tim  redom.

Bio bih miran kao voda.

Kao onaj koji upravo pronalazi molitvu i osmijeh.

Bio bih bezazlen kao zora.

Kao onaj koji upravo izmišlja prvo spokoj pa san.

Bio bih tih usporen, nježan kao Ivan Goran.

Sve dok mi ne priđe.

Taj strašni i nepoznati, monstruozni anđeo.

*

… ništa se ne događa u tami, samo pas stražari, broji oblake i stavlja zvončiće laveža kravama oko vrata, snijeg nije stigao prenoćiti, provukao se između korijenja u gorku zemlju, razmazao se po golom trbuhu pašnjaka i prešao u druga stanja.

Oko nas su životinje.

Mali glodavci i biljožderi, krhke srne sa očima uplašenih ikona, veprovi, jezerske ribe i rojevi  ljetnih muha koje iz štala dolaze u valovima, zuje promuklo, tromo lete i umiru već u padu, prije nego li i dotaknu keramiku groba.

Oko nas su različite šume.

Bezbrižne breze koje granama kao rukama kriju vlastitu golotinju. Hrast od čijeg su srca paganski svećenici pravili šešire, lule i šećernu vatu. Još niže, ošišane glave bukvi izvlače dim iz seoskih kuća i prave razne figure od njega: kit, dobri plišani medvjedići ili nestabilni parni brod koji upravo napušta svoju nebesku luku.

Dok stigne do jezera, pogled se umori.

Sigurno i ožedni pa onda bućne u jezero Leman i dugo pije. Sve dok mu pred dahom ne bljesne drugi mjesec, onaj vodeni, blizanac onoga sa nebeskoga svoda.

Malo okrijepljen uzme kramp, dobre cipele i brkove i jurne na Alpe.

Ovdje je, mislim, već tristo godina mir.

Ovdje su mrtvi mirni a živi spokojni.

Svaka zora je ovdje nova i svako proljeće se sklapa iz te zore.

Seljaci žive dugo i mirno, prave sir i slažu zimske kapute kao listova duhana.

Čekaju da se pojavi Bog i da ih povede iza horizonta.

Za blagdane nose crvene kravate, piju bijelo vino i pričaju priče na četiri jezika.

Imaju vremena misliti o onima koji im nedostaju.

Govore svima čak i meni: Sretan let i bon voyage,

Ono što je bilo jednom postoji uvijek

Zato i nema smisla vraćati se.

Govore:  evo ti sat, gledaj vrijeme, broji razdaljinu i uvijek traži svoj sjever.

Govore: ova zemlja je pupak.

Ovdje prvo padne kiša.

Govore: čekaj i gledaj. Zima je ovdje kao zavjesa za kazalište.

Diši, imaš vremena. Pljuckaj. Grudaj se. Padni.

Govore: budi uz ptice. Budi svrdlo kroz koje će procvjetati trešnje.

Budi spokojan. Stalno budi spokojan.

Ovdje je i nebo ljekovito kao trava.

(Montricher, Fondation Michalski Švicarska, 07.12.23)

 

 

*

… ono što su nam rekli o smrti i čistilištu  potpuna je laž, nije istina ni ono kako nam kemija

objašnjava vodu: raj i pakao postoje istovremeno a voda ima oblik i svojstva svega u čemu je bila, čaša, ljudski dlan, bure ili ocean. 

U početku nije bila riječ, u začetku bijaše dah ta najduža vječnost koja je udijeljena prvo bogovima pa tri izdisaja kasnije nama ljudima.

Ne postoji praznina postoji odsutnost.

Kamen i glina pa tek onda cigla, prvo maternica pa tek onda matrica s kojom su mudraci nanovo stvarali pergament, konstelacije, matematiku i Talmud.

Nije dobro reći: ptice otišle na jug.

Opet je mudrije šutjeti, kisnuti i čekati da nam se na perju tih letećih nomada vrati sol, breskva i podne bez sjena.

Nije dobro telcima gledati u oči. 

To nije obična smeđa, to nisu samo tako prosti bademi. Tu neoprezni možemo vidjeti Chagalla, nemjerljiv prostor gdje se gase zvijezde i mokra zrcala djeteline.

Nikako ne valja biti dio mraza.

Kristali su plave opekline vremena, dokaz da i sama priroda može rađati kroz kvadrate.

Treba biti nezavršen i nesavršen.

Samo tako.

Ne treba kušati krv, umjesto toga trebamo stalno ići na Karibe i tamo promatrati sa svakim zalaskom sunca posljednju Kristovu večeru.

Slušati kako nevidljiva vesla deru posteljicu Karipskom moru, kako blag vjetar plače na kreolskom, uzdiše i sjeća se Kolumba, mlakog mesa banana i visokih palmi bola.

Ne treba silaziti u metro.

Preporuča se svakog siječnja uspeti se i sići niz bilo koji greben u zaljevima Rio de Janeira. Onako kako je to radio sjajni i ludi Švicarac Blaise Cendrars, čovjek drvo i čovjek hrid.

Pijanac i pomorac.

Ne treba reći: vraćam se.

Zemlja je okrugla, pravi putovi ne postoje, horizont je bedro la mère du monde, one koja bdije nad rižom, crvenim zastavama i vilinskim konjicima u izgubljenoj dolini Mai Chao.

Ne treba reći Verlaine ili Crnjanski, moramo upaliti svijeću svaki put kad sa mosta Mirabeau  u Seinu skoči Celan.

Nije pravilno reći kiša pada, noć pada ili to je bilo jučer.

Ništa nikada ne pada u potpunosti.

Kozmos je vaga, leđa dobre kornjače koja ne oklopu drži sve.

Ne treba pamtiti. Treba čitati.

Pakao je samo raj kojemu fali nekoliko slova.

Treba biti tih. I sam.

Kao da u svakome trenutku života prilaziš Budinu oltaru.

Treba živjeti a ne umrijeti od srca. 

*

…svijeće sa svijećama, uzdahnuo je Celan, titranje s treptanjem, žarenje sa sjajem

Na stolu spisak policijskih anđela i registar zvjeradi

Kukuruzno sunce koje je preživjelo kaznu i žetvu za Božić pa sada žmiri i kucka kao bolna poderotina na tkanini sumraka. Trebalo bi otići

na tu praznu misu

Primiti za ruku klauna i oči koje su procvjetale izvan sezone

Pozdraviti bika koji stoji

Posvećeno brončano govedo svih naših trpeza. Trebalo bi odvezati psa psalama

i vepra iz Kalidona i otići na molitvu tamo

gdje ljudi štuju kornjaču, vilinske kukce i

guju. 

Trebalo bi uzeti u tanjur i strpljivo prebrojati žilice djetelini.

Na rukave prišiti bagrem  kao oficirske činove. Završiti ratove i objaviti zatvaranje muzeja i  gradova:

mi smo manji nego što mislimo.

Kraj čovječanstva nije i kraj svijeta.

Mi smo samo zbroj malih, svakodnevnih apokalipsi. Trebalo bi

otvoriti more. Preimenovati otoke. Nazvati ih imenima dragog kamenja, rubin, safir, tirkiz, topaz…

Zamandaliti bespogovorno hramove.

Priznati istinu zrcalima, pjesnicima, svima onima koji mogu i smiju

živjeti tuđe živote.

Trebalo bi sakupiti sve ono što smo sahranili s majkom: gibanica, kantarion, mrtvi češnjevi bijelog luka. Bijela rada i bagrem. Čitavu bateriju bakarnih džezvi.

Trebalo bi konačno oživjeti i Celana dahom kao one indijanske figurice od gline.

Odvesti ga na Montparnasse.

Sve polako, preko mosta Mirabeau, tamo gdje se Seina presvlači iz kolijevke u škrinju.

Kupiti mu šalicu mlijeka, prstohvat pepela i jedan veliki

topli

zimski šal.

I onda skupa s njim čekati, čekati, čekati

da mrtvi zaborave žive.

Toposi egzila

Piše Darija Žilić

Velibor Čolić rođen je 1964. u Odžaku (BiH), odrastao je u Modriči, a školovao se u Sarajevu i Zagrebu. Osamdesetih godina objavljuje u brojnim časopisima, a u izdanju Quoruma izlazi mu postmodernistički roman Madrid Granada ili bilo koji drugi grad te zbirka priča Odricanje svetog Petra. Na početku rata u BiH Čolić je bio u jedinicama HVO-a, a potom 1992. odlazi u Francusku. Od 2008. piše i objavljuje na francuskom jeziku. U izdanju Gallimarda objavljeno mu je više romana: Sarajevo Omnibus, Ederlezi – pesimistička komedija, Egzil za početnike te nastavak Knjiga odlazaka...

U Hrvatskoj mu je prevedeno i objavljeno više knjiga – 2023. roman Autoportreti s damama – no njegovo djelo u cjelini još nije dovoljno iščitano. Svojevremeno se Denis Derk u Večernjem listu zapitao zašto književna elita nedovoljno priznaje pjesnika i pisca koji se odavno afirmirao u međunarodnim književnim krugovima, jer djela su mu prevedena i na brojne jezike, nagrađivan je. Velibor Čolić u Knjizi odlazaka: „Pišem na dva jezika, francuskom i hrvatskom... Moja granica je jezik: egzil je moj naglasak.“ I upravo egzil postaje važan topos Čolićevih proza i poezije. Egzil je odsutnost jezika djetinjstva, stvaranje novog života, od polučovjeka koji ništa ne govori i ne zna, postaje homo erectus, on razumije i njega razumiju, no najveći izazov postaje to da ne bude tek politički egzilant, već da postane pisac upravo na francuskom jeziku. Život u egzilu jest suočenje s pozicijom homo sacera, čovjeka bez prava, koji se polako s dna, iz pozicije nevidljivoga, uspinje, nije mu dovoljna samo integracija kao građanina, već i to da stvara, piše o svom iskustvu pobijajući tezu kako je samo materinski jezik moguć kao jezik u kojem možemo suvereno pisati. Zanimljivo je da u spomenutoj knjizi Čolić i ističe kako ima fizički osjećaj da živi u labirintu, da lebdi nad stvarima, osjeća se „poput anđela koji se zagubio nekom ranjivom i mrzovoljnom bogu“. I ta pozicija lebdenja, neusidrenosti, daje mu mogućnost da o identitetu kaže u knjizi Emigrantska mantra: „Ja sam svugdje i nigdje. Mogu biti svi ljudi i nitko od nas.“ On je taj koji sumnja, nije cinik, njegova sjećanja i snovi miješaju se u stranom jeziku i možda ih je nemoguće posve iskazati jer ne vladamo svim znakovima. Posljednja poetska knjiga, Emigrantska mantra, pisana je na materinskom jeziku, kao iznimka, a poezija koju objavljujemo njezin je nastavak. Mantre su molitve, upućene onima „za koje proroci nisu imali vremena“. Onima koji su prevareni u ratovima, kao meso za topove, prekriveni mladim pokošenim sijenom „koje prekriva naše pale momke, naša tragična HVO odličja“. U erosu, u dodiru kojim se potvrđuje vlastito postojanje, ostvaruje se dokaz života. Preživjeli su u komadu, neki popucali po šavovima. I pisanje jest upravo šivanje tih šavova, rascijepanih tkanina, kojima se oblažu tijela ratnika, emigranata, pjesnika.

Čolić piše u dahu, o anđelima i svijetu, njegova je poezija životna, prožeta erosom, senzacijama, ekskursima o poeziji, kao neka poetska povijest duga trajanja u kojoj bilježi sav zanos uspomena, vlastita lutanja, kraj čovječanstva, ali i prevarenost rodne Posavine, prostore nove domovine u kojoj živi godinama i piše, samo piše, jer književnost nije rezervni posao, živi se beskompromisno, do zadnjeg daha. I kao da poezija postaje nova kozmogonija jer „kraj čovječanstva nije i kraj svijeta“, treba krenuti u novo imenovanje stvari, gradova i oblika: „Trebalo bi otvoriti more. Preimenovati otoke.“ Hiperbolički zanosno pjeva o živima i mrtvima, posipa riječima kapi ružine esencije i pepeo, bilježi odsutnost Boga, prolaznost, zastarjelost čovjeka, tu su i arhetipovi, antropološke strukture imaginarnih svjetova, jezero, zemlja, pogansko vrijeme, impresionističke slike, plave noći i crnogorica, svjesnost o vlastitom dahu, od daha kreće sve, trenutak kad se čini da vrijeme nestaje, pa se gomilaju slike, a vrijeme postaje prostor. Čolićeva poezija je kao platno, ekfraza noćnih mora i čežnji, neba i rijeke, erotika dlana i uvijek taj pepeo za bezimene vojnike. Jer smisao i jest da se ponište ratovi i krene ispočetka: „Na rukave prišiti bagrem kao oficirske činove. Završiti ratove i objaviti zatvaranje muzeja i gradova: / mi smo manji nego što mislimo.“ Fragmenti-mantre intenzivni su, kao melodija zvučni, sinkretistički, dubinski i uz to poetski, puni života, ulice, kolodvora, rubova svijeta jer pjesnik je uzimao i iz života, ali se kroz sve to vidi i obrazovanost, načitanost, odjeci Celana, Cummingsa, francuskih modernističkih pjesnika. Stoga je važno da objavimo Čolićev rukopis koji je upravo u nastajanju, kako bi on sve više bio prisutan u jeziku koji je autoru materinski i na kojem piše izvrsnu poeziju.