Zamrznute slike staromodnog cirkusa

Priča o navodnoj neuprizorivosti Kraljeva počinje s polemikom Gospodin Bach. Dokument za historiju jugoslavenske drame (1919), gdje Krleža dokumentira prvu odbijenicu. Napisano je u jednoj noći 1915, a prvi put objavljeno u knjizi Hrvatska rapsodija (Zagreb, 1918) i nakladi Đorđa Ćelapa. Ostaje otvoreno pitanje je li tekst iz te 1918. istovjetan tekstu iz 1915, ili ga je Krleža u međuvremenu preradio, kao što je slučaj s Legendom i Maskeratom, s obzirom da je autograf prve inačice uništen ili izgubljen. U novijoj je kazališnoj povijesti Kraljevo ekstenzivno analizirano kao jednočinka bez generičke oznake na samu početku ne samo našega nego i svjetskog ekspresionizma. Na sceni su pak iza nas desetljeća traženja pravoga kazališnog jezika, onog koji će vješto konstruirati oslobođenu maštu, mladost i boje, promjenu koja tutnji, prasak koji zavija. Jezika koji će pokušati uhvatiti svijet piščeve mladosti. Odnosno, posluživši se Musilovim riječima, svijet patnje, ljubavi, vječnosti, dobrote, požude, krvi i kaosa. Jednu kolovosku noć u predratnom Zagrebu na Kraljevskom sajmu u različitim su registrima iščitavali Dino Radojević, Vito Taufer, Borna Baletić, Paolo Magelli, Vladimir Gerić, Ozren Prohić i Ivica Buljan. Bez obzira na redateljsku smjelost, siloviti ritam, pokušaj doslovne simultanosti, Kraljevo je bilo i ostalo izazov za ansambl. Uostalom, kako uopće igrati masu, koja prema didaskalijama „luduje na sceni, visoko, krvavo“.

Čitanje Krleže u tijelu, oslanjanje na pokret i pjevne dionice slabi glumačku profilaciju / Snimila Nikolina Đurđević

Redatelj Krešimir Dolenčić pedeset i četiri se godine nakon Radojevića u istom kazalištu, Gavelli, odlučuje za sigurno, ali ipak pomalo prazno, konzervatorsko rješenje. U čitanje upisuje doslovnost, čak i kad dramaturški s Dubravkom Mihanovićem umeće viškove bilo iz Balada Petrice Kerempuha, bilo iz Zastava. Njegov osjećaj za glazbu, ritam, iscrpljuje se u ponavljanju, koje podjednako naglašava autorska glazba Stanka Juzbašića, kao i koreografija Silvije Marchig. Uvodno skidanje plahti s prašnjava starinskog pokućstva, kao i razmještanje stola i stolaca, najavljuju muzealizaciju, jasnu prostornu i vremensku dramaturgiju. Ankino pomalo izmučeno tijelo položeno naopačke na stolu poput lutke otvara i zatvara izvedbu punu zamrznutih slika, tijela u trzaju. Izvedbu punu neujednačena govora, koji ni povremeni žamor, pa ni humor, ne uspijeva zakovitlati izvan osjećaja tromosti. Dok se inzistira na svakom koraku, gubi se živost. Vjera u ljubav, pa makar bila u znaku trokuta između grobarske slabosti i cirkuske snage, svojevrsna je okosnica Dolenčićeva sajmišta. U ne-mjestu, tamo gdje obitavaju živi i mrtvi, kraj nije prevara, kraj je u zagrljaju. Kontrapunkt između „grandioznih“ i „starih, starih vremena“ koji povremeno odjekuje kroz replike iz gomile zvuči staromodno, posve udaljeno od izmučene stvarnosti u kojoj se ratovi bore za pozornost u moru drugih vijesti.

Čitanje Krleže u tijelu, oslanjanje na pokret i pjevne dionice, slabi glumačku profilaciju. Anka Lare Nekić nije Krležino vječno žensko, a ni vječno političko. S jedne je strane glasna, a s druge poput lutke koju svatko može iznijeti sa scene. Tretirana kao meso, ekspresivna, u akcentuaciji neprecizna, nije tu da poput hladne i opasne zmije vrti Janeza i Herkulesa, nego da u sebi nosi svojstvenu tugu. Stoga je i Janez Filipa Križana melankolično utišan, spuštenih ramena i ranjiv, kao i samozatajni Štijef Enesa Vejzovića. Herkules Darka Milasa izgrađen je plošno, u sjajnom odijelu, baš kao i meštar ceremonije, Nepoznat Netko Borisa Svrtana, čije lice premazano bijelom bojom naglašuje patinu, ali i svijet između zbilje i tlapnji. Režijsko usmjeravanje na koreografsku vježbu, karneval nad kojim bdije ptica smrti, čini glumca bliskim marioneti, onom koji iz scene u scenu tek broji korake. U masi koja vojnički disciplinirano igra, pjeva i pleše kolo, valja izdvojiti Martinu Čvek, koja bez obzira na suženost ili širinu danog prostora uspijeva izvući maksimum te se nenametljivo izboriti za prostor.

Gavellino Kraljevo čvrsto nas drži u vrtlogu između dviju struja. Kako čitamo Krležu danas, ali i kako razumijevamo kazalište? Nerijetko površno, afektirano, u malograđanskim salonima i povijesnim kostimima, u raskoraku sa suvremenošću, ili pak svakim dokidanjem riječi, tvrdoglavo inzistirajući na dekoru i pozi, dimnoj zavjesi i užasu praznine. Ta doslovnost čitanja, kao i svake izgovorene riječi, ukazuje na svu kompleksnog našeg shvaćanja tradicije, ali i kazališne povijesti, gdje smo nerijetko zarobljeni u sentimentalizam boljih, važnijih, posvećenijih vremena. Čitati Krležu danas ne znači nužno poštovati svaki zarez, znači pokušati napraviti kakav-takav pomak. Učiniti pisca svojim, našim. Snažan ironijski sloj odjekuje disonantnim tonovima. Kad Igor Ružić humorno poentira u tekstu „I kirvaj će proći“ na kulturpunkt.hr da je domaće kazalište u trajnom iščekivanju najiščekivanijeg od Slučaja vlastite pogibelji u varaždinskom HNK-u, Macbetha u riječkom, Euforije u ZKM-u pa sve do ovog Kraljeva, tek tad postajemo svjesni koliko nam u kazalištu nedostaje – iznenađenja.