U službi muza

Pita li se današnjeg čovjeka vjeruje li u dubini duše da su pjesnici zapravo ludi, samo će ga uljudnost možda spriječiti da odgovori potvrdno. A ipak, potvrdan odgovor na to pitanje bio bi jedini ispravan. Čestitog čovjeka s ulice instinkt i zdrav razum ne varaju; pjesnici doista jesu ludi. No, što tu zapravo znači „ludilo“? Imamo li dovoljno odvažnosti da bismo priznali svu dubinu svojega neznanja, nelagode i smetenosti u koje zapadamo suočeni s tim pitanjem?

Božanski zanos

Obratimo se za pomoć Platonu, filozofu kojeg se s pravom smatra tisućljetnim učiteljem Zapada, i to takvim koji je ne samo dubok i strog mislilac nego ujedno istinski zanesen pjesnik. U Fedru, jednom od svojih najljepših i najpoticajnijih dijaloga, on se suprotstavlja uvriježenom mnijenju da je manía – riječ koja je u grčkom jeziku, daleko od sablazni današnje „manije“, značila u isti mah ludilo i zanos i oduševljenje – nešto naprosto zlo, te na iznenađenje sugovornika i čitatelja, kako tadašnjih tako i sadašnjih, smjelo ustvrđuje da ljudima upravo od nje dolaze najveća dobra, doduše pod uvjetom da je poslana od bogova. Kako dalje razlaže, ludilo koje je posljedica ljudskih bolesti treba razlikovati od onoga koje potječe od božanske izmaknutosti i izbačenosti iz cjeline navikom ustaljenih običaja. Toj drugoj vrsti pripada na primjer sposobnost proricanja, ili pak ona ritualnog pročišćenja u kultu i religiji, a ponajprije zanos koji dolazeći od muza zahvaća poletnu i još nepotrošenu dušu te je bakhantski oduševljava za pjesništvo. Platon ne krije svoje uvjerenje u vrijednost i uzvišenost takve manía: „Tko pak na vrata pjesništva dođe bez ludila odnosno zanosa muza, uvjeren da će već i samom vještinom (téchne) dovoljno biti pjesnikom, taj i sam ostaje u nj neupućen i neposvećen, kao što i njegove pjesme, jer su djelo onoga tko je samo razborit, blijede i iščezavaju pred pjesmama onoga obuzetog i ponesenog zanosom.“

Charles Meynier, Kaliopa, muza epske poezije; Apolon, bog svjetla, elokvencije, poezije i likovne umjetnosti s Uranijom, muzom astronomije;  Erato, muza lirike i ljubavne poezije, 1797–1801.

Ludilo kao božanski zanos koji čovjeka izbacuje iz cjeline naviknuta obitavanja i izlaže ga u otvorenost susreta s muzama Grci su imenovali riječju enthousiasmόs, koja doslovno znači stanje u kojem je čovjek do te mjere obuzet bogom da je uistinu sam bog taj koji u njemu i iz njega djeluje. Koliko god to bilo teško prihvatljivo čovjeku udomaćenom u okružje onog prisnog i poznatog, u kojem se unatoč svim mogućim nevoljama, teškoćama i povremenim nedoumicama osjeća sklonjenim i sigurnim, pjesništvo zajedno s cjelinom umjetnosti i svih visokih dostignuća duha nastaje upravo iz tog čudnovatog, ljudskom umu nedokučivog božanskog ludila.

Danas se čini gotovo nemogućim čak i naslutiti pravo značenje onoga što su Grci izvorno imenovali entuzijazmom. Samo uz dostatan hermeneutički napor stavljanja u zagrade suvremenih sudova i predrasuda može se do neke mjere doprijeti do uvida da je za Grke entuzijazam bio temeljni ugođaj susreta ljudskog bića s onim od njega uzvišenijim i nadmoćnijim, ugođaj pogođenosti, ovladanosti i obuzetosti bogom, prisutnosti boga i onoga božanskog u sebi.

U pravom božanskom zanosu nema samozadovoljnog osjećaja sreće i ugode, kako to sebi možda zamišlja i dočarava prostodušni građanin zaveden lagodnom svakodnevnicom. Blizina boga iskušena u entuzijastičnoj ponesenosti čovjeku se pokazuje čudesnom, štoviše strahovitom, takvom koja ga baca u neku vrstu vrtloga istovremenog uzdizanja i padanja, približavanja i udaljavanja. Jer premda mu se načas čini kao da je daljina kojom je njegov konačni duh odijeljen od božanskog prevladana i ukinuta, ujedno bolno osjeća kako mu se u poletu zanošenja preko sebe i nad sebe pokazuje kao posve nedohvatljiva.

Muze, entuzijazam, sjaj ljepote, svetkovina i temeljni ugođaj tugom prožete vedrine i radosti čine jedinstveni sklop koji je izvor ne samo pjesništva nego i cjelokupne umjetnosti. I  filozofiju, baš kao i pjesništvo, potiču i njom vladaju muze

Vječnost u pokretu

Susret s bogom u pjesničkom ushitu, u kojem pjesnik, izbačen iz okružja ljudskog obitavanja, iskušava njegovu najprisniju blizinu i ujedno neprelaznu daljinu kojom je od njega zauvijek odijeljen, zbiva se za Grke ponajprije i ponajviše posredovanjem muza. Kako svjedoči Homer, „čast i štovanje u svih ljudi pozemljara pjesnici uživaju zato jer je muza ta koja ih je poučila pjesmi te bdije nad rodom pjesnika“. Nema pravog ni velikog pjesnika u staroj Grčkoj koji bi propustio naglasiti da mu sve umijeće dolazi od muza, a on sam tek je njihov prorok, tumač, službenik i glasnik.

Što su te čudesne muze, bez kojih bi ljudski rod, prema iskustvu najvećih grčkih pjesnika, ali i još ponekog nakon njih, ostao lišen i božanskog zanosa i pjesme, dozrela ploda tog zanosa? Jesu li one samo proizvod stvaralačke mašte, ljupki i neobvezujući ukras kojim je pjesnik htio osigurati veću pozornost u slušatelja i unaprijed pridobiti njihovu naklonost? Jesu li dakle tek sredstvo poetičke kozmetike, kako se uporno ponavlja do danas? Jasno je iz dosad rečenog da odgovor mora biti niječan. Muze su zbiljska božanska bića, čovjeku sklone nadljudske moći koje u smrtnika bude i potiču božanski zanos i obdaruju ga uzvišenim darom pjesme.

Zadovoljimo se uputom na tri bitne odredbe muza što ih nude čuveni i doista veličanstveni stihovi s početka Hesiodove Teogonije. Kao prvo, one svojom pjesmom donose radost velikom duhu svojega oca Zeusa, inače svagda zauzetog vladanjem, promicanjem pravde i održanjem sklada kako među samim besmrtnicima tako i među smrtnim ljudima. Njihov pjev ga razvedruje i opušta, pruža mu odmor i lakoću zaborava, blaži i omekšava napregnutost i strogost nepopustljiva bdijenja nad redom i pravednošću. Kao drugo, pjesma muza daje to da Zeusovi dvori, stanište besmrtnih bogova, blistaju i odzvanjaju milozvučnom jekom. Konačno, nasljedujući svoju majku Mnemozinu, drevnu božicu sjećanja i pamćenja, ali i pretkazivanja, onu čijem vječno budnom duhu je ono što je ikada bilo jednako živo prisutno kao i ono što je sad, ali i ono što će ikada biti, muze pjevajući kazuju svu sadašnjost, prošlost i budućnost, ne predaju se dakle poput smrtnih ljudi zavodljivoj moći sadašnjeg trenutka, već se drže od njega odmaknutima pogledom svagda uprtim u cjelinu sveg mogućeg vremena, u neku vrstu stalno pokretne vječnosti.

Glasu muza poslušan

Što su dakle muze? Prije svega, one ne pjevaju, već jesu sámo pjevanje i pjesma, i to pjesma koja sjaji i blista, zračeći radošću i isijavajući je posvuda unaokolo. Kao i svijetli, blistavo sjajni bog Apolon kojega u stopu prate, muze su likom postali najčišći božanski sjaj, rasprostrt nad cijelim skupom bogova, eterična prozirnost i lakoća u kojoj se oni kreću, njihova vječna vedrina.

Božanski sjaj kojim muze obdaruju pjesnika, odmičući ga ujedno iz svega ljudski uhodanog i uobičajenog, otvara slobodan prostor, tako reći igrište i kazalište za susret ljudi i besmrtnih bogova. Grci su za taj susret imali ime svetkovine (heorté). Svetkovina je neophodan uvjet toga da pjesnik, a s njim posredno i muze, bude zbiljski prisutan u zajednici ljudi, bolje rečeno da mu uspije tu zajednicu zasnivati i upućivati prema dobru i ljepoti. Muze, entuzijazam, sjaj ljepote, svetkovina i temeljni ugođaj tugom prožete vedrine i radosti čine jedinstveni, uzajamno spleten sklop koji je upravo u tom svojem jedinstvu izvor ne samo pjesništva nego i cjelokupne umjetnosti.

Svetkovina nije praznik, kako nazivamo njezin suvremeni privid, otkrivajući tako i bez svjesne nakane da je više nismo u stanju iskusiti drukčije do kao prazninu, u kojoj se na stotinu načina trudimo otkloniti i potisnuti duboku dosadu koja nas spopada u vremenu koje je iznenada postalo pustim i praznim. Praznik, pa i onda kad je kao prigodno ljudsko slavlje naoko istrgnut iz svakodnevnice, uvijek ostaje vrijeme odmora, ili pak igre i zabave, te je tako u osnovi ipak, premda samo negativno, određen naporom i ozbiljnošću rada. Tako nam se u tom prividu svetkovanja najčešće događa da prestankom rada zapravo ne znamo što bismo sa sobom počeli te nam praznično vrijeme postaje prigodom za bijeg od nas samih i povodom za svakovrsno omamljivanje.

Što su te čudesne muze, bez kojih bi ljudski rod, prema iskustvu najvećih grčkih pjesnika, ali i još ponekog nakon njih, ostao lišen i božanskog zanosa i pjesme, dozrela ploda tog zanosa?

Svetkovina je nešto iz temelja drugo. Kako smo već rekli, ona je zgoda izlaženja bogova i ljudi jednih drugima u susret. U njoj čovjek biva oslobođen od onoga uobičajenog i običnog te otvoren i slobodan za iskustvo onoga neobičnog, koje – a upravo je u tomu sva njegova tajna – zapravo nikad nije nešto osobito, izuzetno i nikad viđeno, nije ni senzacija ni atrakcija, već čisto i nepomućeno dostojanstvo bitka svake stvari i pojave životnog svijeta, sabrane u svoju smirenu jednostavnost.

Pjesnik na bezglasni ugođaj kojim ga muze daruju jednako bezglasno odgovara onim što svem njegovu djelu prethodi, tek ga priprema i zacrtava mu prvi, još samo ovlašni oris, a što bismo možda najprimjerenije mogli označiti kao pjesničko slušanje. U tom se slušanju, glasu muza poslušan, odvažno i smjerno prepušta ekstatičnosti radosti, u kojoj titra iskonska, sveprožimajuća, recimo tako metafizička muzika, koja je izvorište sve uobičajene muzike, ali i sve umjetnosti. Muzike u kasnijem i današnjem smislu instrumentalne glazbe u Grka jedva da je bilo. Koliko je daleko dospio današnji zaborav onoga povijesno izvornog dade se odmjeriti na lakomislenom preimenovanju u Europi gotovo posvuda očuvanog internacionalizma „muzika“ u „glazbu“. Tim slijepim i gluhim dodvoravanjem prirodnom mehanizmu puko ljudskog oglašavanja uklonjen je izravni spomen na muze i jedinstvenost njihova dara ljudima. Jer mousiké je Grcima bila živo i obuhvatno jedinstvo pjevanja, instrumentalne glazbe i plesa, pa i mnogo više od toga, naime općenit naziv za pravu i istinsku obrazovanost, te je upravo kao takva bila zahvalno primana i njegovana kao sveti dar muza.

Filozofija, umjetnost i religija

Zaključimo ovo kratko razmatranje tvrdnjom da je i filozofija, baš kao i pjesništvo, plod entuzijazma, da i nju potiču i njom vladaju muze, premda možda više ne predvođene blistavim Apolonom, nego prije promišljenom Atenom, boginjom koja više od svega ljubi misao, um i mudrost. Malo nakon što je u Fedru izložio podrijetlo i bit pjesništva, Platon će time otvorenom obzorju božanskog zanosa priključiti filozofiju. Za dušu filozofa ustvrdit će da je, koliko je moguće, uvijek prisjećanjem usmjerena spram onoga spram čega je usmjeren i sam bog, da bi bio božanskim, dodajući tomu sljedeće: „Čovjek koji se tim prisjećanjima ispravno služi, koji uvijek svetkuje svete svetkovine, jedini će biti doista savršen odnosno posvećen. A jer istupa iz ljudskih stremljenja i bavi se onim božanskim, bit će od mnoštva prekoravan kao da je poludio, a to da je ispunjen bogom (enthousiazõn) mnoštvu će ostati skriveno.“

I filozof je, kao i pjesnik, iako na drugi način, službenik muza. I on je zahvaćen i vođen entuzijazmom. I on, premda ne pjevajući, nego misleći, svetkuje božanske svetkovine. I on je izbačen iz navikom i običajem utvrđene zajednice ljudi, izložen njihovu prijekoru, podsmijehu i poruzi kao da je lud. Kao i pjesništvo, i filozofija pripada okružju iskonske muzike, kako smo je dosad tek ovlašno i nedostatno odredili. Svakako nije slučajno da Platon u Apologiji pušta Sokrata da svrhom i pravim smislom svojega života izrijekom označi služenje bogu, kao ni to da u Fedonu filozofiju označava kao „najveću muziku“, a u Timeju ih obje povezuje u jedno, spominjući ih takoreći u istom dahu. Ma kako nam to izgledalo čudno danas, nakon što je filozofija stoljećima samu sebe uporno ograničavala i svodila na koliko oštroumne toliko i neplodne rasprave o mogućnosti ljudske spoznaje i njezinim granicama, da bi se u novije vrijeme svojevoljno podložila znanosti i postala njezinim privjeskom i revnom sljedbenicom njezinih metoda, pravo filozofijsko mišljenje baš kao i pjesništvo izvire iz entuzijazma i njime je nošeno.

Zajedno s umjetnošću i religijom filozofija tvori najviši trolist duha, u kojem čovjek biva na svaki put drugi način u entuzijazmu izmaknut iz okružja konačnih ljudskih svrha, da bi mu se otvorio duhovni pogled na ono božansko. U svakom pravom filozofu na djelu je božanski zanos i temeljni ugođaj čuđenja nad zadivljujućom činjenicom da uopće ima bića, da biće jest, a ne nije. Taj zanos iskonskog čuđenja svagda prethodi neumornom duhovnom traganju, uvijek novom propitivanju i nikad zadovoljavajućem odgovaranju, onomu dakle što prije svega ostalog čini bit mišljenja, onoga jedinog u čemu i radi čega filozof živi.

Kao i pjesnik, tako i filozof, da bi očuvao čistoću, temeljitost i otvorenost svojeg promišljanja, mora prihvatiti i nositi usud bitne samoće, izdvojenosti iz navikom i običajem uređene i ujedno zatvorene ljudske zajednice, te život posvetiti služenju onom višem i vrjednijem od sebe i od nje. Za jednog i drugog jednako vrijede potresne, duboko intimne Hegelove riječi o „onim osamljenicima koji su od svojeg naroda žrtvovani i iz svijeta izbačeni u tu svrhu da bi bilo kontemplacije onoga vječnog i da bi bilo života koji bi samo njoj služio, ne radi koristi, nego radi čistog slavljenja“.

Ogled je skraćena inačica predavanja
koje je autor izložio na prošlim
Pulskim danima eseja