U bijegu od pravila

Peso Neto, Peso Neto

Kad je zagrebački trio Peso Neto potkraj siječnja u klubu Peti kupe održao promotivni koncert kojim je predstavio istoimeni prvijenac, bilo je jasno da nije riječ o „klasičnom jazz-kombu“ – ne samo zbog činjenice da u postavi nedostaje bas-gitara (ili kontrabas, svejedno), nego i zbog same arhitekture zvuka koja izravno proizlazi iz takva strateškog poteza. Naime, ispuštanjem „standardnog“ basa gitarist Pavle Miljenović, klavijaturist Hrvoje Galler i bubnjar Edi Cipal Grubišić pred vlastita vrata postavljaju nesvakidašnji izazov: kako tu neuobičajenu konfiguraciju iskoristiti za stvaranje novog, ili barem slabo istražena suvremenoga jazz-dijalekta.

Izd. Menart, 2023.

To postaje jasno već od prvih taktova uvodne Flight, gdje je dramatika skladbe podcrtana izgovorenim stihovima iz pjesme On The Pulse of Morning američke spisateljice i istaknute borkinje za ljudska prava Maye Angelou. Ako nema basa, valja ga nadomjestiti na druge načine, nekonvencionalnim rješenjima. Pothvat je rezultirao kompleksnom ali protočnom zvučnom slikom, s Miljenovićevim funkcionalnim solima, Gallerovim premazima analognih sintisajzera i Fender Rhodes-klavijatura, te agilnim Grubišićevim ritmičkim potiscima. Premda se u muziciranju mogu prepoznati ili barem naslutiti raznoliki utjecaji, od funk-ritmike i svojevrsne americane (briljantna balada Valleys) do afričke tradicije u ne slučajno naslovljenoj A-freak’ah, ostaje dojam da se njihov iskaz ponajviše oslanja na estetiku slavne jazz-etikete ECM, osobito na stilizme Pata Methenyja i slično usmjerenih instrumentalista. Ispod sviračke preciznosti i prividne zvukovne distanciranosti ključaju veoma artikulirane emocije.

Neto težina? Idealna, zasad.

The Smile, Wall of Eyes

Najavljujući ključne koncertne događaje i predstojeće albume, prije nekoliko tjedana istaknuli smo drugo studijsko ostvarenje supergrupe The Smile kao jedno od potencijalno najzanimljivijih diskografskih izdanja tekuće godine. Premda je njezin kraj još daleko, već se sada može naslutiti da je Wall of Eyes ozbiljan rad koji pokazuje da The Smile nije tek puka razbibriga Thoma Yorkea i Jonnyja Greenwooda u pauzi rada matičnih Radioheada. Zapravo, The Smile funkcioniraju vlastitim životom i u skladu s posebnim estetskim principima. Priključivanjem bubnjara Toma Skinnera (bivšeg člana jazz-sastava Sons of Kemet) priskrbili su dodatnu kvalitetu koja je dinamizirala ionako raskošnu zvučnu teksturu. Kao i u slučaju prvijenca The Light for Attracting Attention, priča je utemeljena na kontrastima – od elegičnih fragmenata s ruba folka do neurotičnih art-rock-subverzija, od baladičnih dijelova do kaotičnih pokusa lišenih forme. I sve to nerijetko u istoj pjesmi, koja može početi snoliko i nježno da bi se san u finalu pretvorio u kakofoničnu noćnu moru.

Izd. XL Recordings, 2024.

Snimljen u slavnim londonskim studijima Abbey Road, Wall of Eyes sadrži nekoliko elegantnih, varljivo ljupkih skladbi. Za početak, naslovna tema sazdana je na ritmičnom obrascu bossa nove, gdje je akustična gitara obogaćena potezima gudača koji uz dodatne sintisajzere ističu suzdržanu melankoliju Yorkeovih vokala. S melodijskim sklopom u najboljoj tradiciji popa šezdesetih, Friend of a Friend također uranja u meko gudačko tkivo London Contemporary Orchestre, ali pjesma u finišu klizi na teren distopije; zapravo, veći dio albuma odiše pomalo apokaliptičnim, prijetećim ugođajem. Slušajući u cjelini, ovdje nije toliko riječ o radikalnu otklonu od zvuka debija koliko o dodatnom proširivanju stvaralačkih postupaka. Wall of Eyes osuvremenjuje dugu britansku i europsku tradiciju progresivnog i art-rocka, začetu opusima velikana u rasponu od King Crimson do njemačkih inovatora iz grupe Can.

Paul McCartney & Wings, Band on the Run, 50th Anniversary Edition

Kad su se Beatlesi preselili u povijest da bi se članovi mogli posvetiti vlastitim karijerama, u praksi se još jednom potvrdilo nepisano pravilo: svaki veliki sastav uvijek je mnogo više od pukog zbroja vrijednosti pojedinačnih „dijelova“. Dokaz? Nitko od njih, uključujući Paula i Johna, nije snimio album mjerljiv s epohalnim djelima matičnog sastava. Ipak, svaki beatle tu i tamo bi zablistao s pokojim izvrsnim solo ostvarenjem, a McCartneyjevo majstorsko djelo, Band on the Run – izvorno iz studenog ‘73, s grupom Wings – s malim je zakašnjenjem doživjelo prošireno obljetničko reizdanje. Album dolazi u dvije objedinjene inačice: izvornoj (kakvu poznajemo već pola stoljeća) te u sirovom, aranžmanski ogoljenu miksu koji je Paul u jesen ‘73. priredio neposredno prije negoli je uz pomoć Bowiejeva stalnog suradnika Tonyja Viscontija dodao finalne orkestralne ukrase.

Izd. Capitol, 2024.

Bez sirove varijante albuma svatko osim fanatičnih poklonika i pedantnih rock-dokumentarista može mirno nastaviti živjeti; preostala publika još se jednom može uvjeriti u to da je i McCartney, potrudi li se dovoljno, uz pomoć Wingsa ili bez njih, sposoban snimiti nadahnutu, energičnu i autorski fokusiranu ploču, bez nepotrebnih djetinjastih ekshibicija na kakve smo od njega navikli. I sve to u nemogućim okolnostima, znamo li da je Band on the Run nastao u studijima u Lagosu, u Nigeriji, kamo se Paul s Lindom i Dannyjem Laineom uputio u ljeto 1973. ne bi li stvorio egzotične, osunčane radne uvjete, suprotne onima u sumornom Londonu. Odmah je zažalio; ondje su ga opljačkali i oteli mu demo-snimke, a afrobeat-šampion Fela Kuti jednom je navodno navratio u studio optužujući Wingse za „kulturnu pljačku afričkoga glazbenog nasljeđa“. Dakako, optužbe su bez osnova; Band on the Run zvuči posve zapadnjački i usto je vrlo impresivan. Izdvojimo tek tri najbolje pjesme: naslovna skladba perfektna je pop-rock-drama u tri čina, Mrs. Vanderbilt atraktivan je roker, dok Bluebird pripada skupini McCartneyjevih najprofinjenijih balada.