Spomenik borbi za hrvatsko Međimurje

Početak 20. stoljeća Međimurje, tada „biser u ugarskoj kruni“, dočekalo je pod mađarskom upravom, podvrgnuto snažnim procesima mađarizacije. U takvu kontekstu, u kojemu su sva uprava, sudstvo i čitav sekularni dio školstva bili u rukama Mađara ili odnarođenih Hrvata, samoprozvanih pripadnika „međimurskog naroda“, katolički je kler, kao višestoljetni pratitelj međimurskog puka u svim njegovim životnim situacijama, ostao jedina brana hrvatstva na murodravskom otoku. Upravo toj problematici, koliko važnoj toliko često i zapostavljenoj, u jednom od svojih recentnih djela, naslovljenu Međimurska kajkavska Biblija (Tkanica, 2023), posvetio Juraj Kolarić, i sam svećenik Zagrebačke nadbiskupije, crkveni povjesničar i teolog.

Izd. Tkanica, Zagreb, 2023.

Međimurska kajkavska Biblija strukturno je podijeljena na dvije uvodne studije, nakon čega slijede faksimilni pretisci molitvenika Jezuš, ljubav moja, odnosno Male Biblije Staroga i Novog zakona. No zbog nedostatna uvoda nedovoljno upućen čitatelj, onaj koji tek počinje istraživati ulogu Katoličke crkve u nacionalnom životu hrvatskih krajeva, posebice onih rubnih, u kojima je do narodnog preporoda došlo s desetljećima zakašnjenja, lako bi mogao zaključiti kako je prva uvodna studija samo neizravno povezana s ostatkom knjige. Riječ je, naime, o nekoliko poglavlja posvećenih crkvenim prilikama na hrvatskom prostoru polovinom 19. stoljeća, odnosno godinama (nad)biskupovanja Jurja Haulika i uzdizanja Zagrebačke biskupije na rang nadbiskupije i metropolije. Pa ipak, iako se sve opisano događalo šezdesetak godina prije, upravo je taj čin iz 1852. postao važan preduvjet slobodna (u relativnom značenju tog pojma) djelovanja katoličkog klera, Hrvata, na području Međimurja.

No iako će čitatelji zainteresirani za „crkvenu stranu priče“ o 1848. godini, oktroiranom ustavu i Bachovu apsolutizmu koji ga je slijedio, i ovdje pronaći mnoštvo korisnih podataka i zanimljivih detalja, prema naslovu knjige kao cjeline ipak je neusporedivo važniji njezin drugi dio. Uvod u njega predzadnje je poglavlje prvog dijela, što se dotiče jezika zagrebačkih (nad)biskupa, odnosno činjenice da je upravo prvi nadbiskup, Juraj Haulik, rodom Slovak, bio posljednji u gotovo tisućljetnom nizu koji je pastvi propovijedao na kajkavštini, a prvi koji joj je progovorio na Gajevoj štokavštini.

Naime, kao i danas (doduše u drukčijem kontekstu i s drukčijim ciljevima), pitanje jezika na razmeđu 19. i 20. stoljeća na međimurskom je prostoru toliko dobilo na značenju da se bez pretjerivanja može govoriti o „jezičnoj bojišnici“. I dok su mađarski pokušaji postupnog pretvaranja Međimuraca u Mađare i odvajanja od hrvatskoga korpusa stvaranjem tzv. međimurskog jezika, kajkavštine opterećene što većim brojem „podomaćenih“ hungarizama, dobro dokumentirani, pažnji znanstvene i ine javnosti često izmiče činjenica da su na jednak način u to vrijeme djelovali i „borci“ s druge strane. Tako svećenici Juraj Lajtman, Ivan Kuhar i Ignacije Lipnjak 1912. objavljuju spomenuti molitvenik Jezuš, ljubav moja, pišući ga doduše na kajkavštini, ali s umetanjem što većeg broja štokavskih – po Mađarima „lerskih“ (ilirskih) – izraza. Sredstvo je isto, cilj različit tek po naciji od koje se želi odvojiti, odnosno naciji kojoj se želi približiti. Jezični puristi – i ne samo oni! – lako bi zaključili kako je pritom, našavši se na „ničijoj zemlji“ između dviju suprotstavljenih strana, najviše štete naposljetku pretrpjela upravo međimurska kajkavština.

Bilo kako bilo, uz spomenuti molitvenik i Mali katekizam Jurja Lajtmana objavljen godinu poslije, u takvu je ozračju nastajala i Mala Biblija Staroga i Novoga zakona. Istražujući građu za povjesnicu kotoripske župe, Kolarić je njezino postojanje otkrio naišavši na niz urudžbenih zahtjeva i ostataka korespondencije između međimurskih župnika. Pravljena prema prijevodu Emanuela Pokornyja, ta je Biblija – namijenjena vjeronauku školske djece, kao zamjena za slične knjižice koje su na „međimurskom“ i mađarskom jeziku po nalogu ministra Apponyija tiskali Mađari – također pisana kajkavštinom pomiješanom sa štokavštinom. Štoviše, iz sačuvanih je izvora vidljivo i kako većina međimurskih klerika takvim rješenjem nije bila zadovoljna, tražeći da drugo izdanje bude bliže standardnom književnom jeziku. No iako je nakon višemjesečne prepiske s Nadbiskupskim duhovnim stolom u Zagrebu naposljetku dobila „imprimatur“, te je u Budimpešti otisnuta, distribuciju i planiranu uporabu Male Biblije naposljetku je omelo izbijanje Prvoga svjetskog rata, koji je srednjoeuropsku pozornicu izmijenio do te mjere da takvi projekti – barem do 1940-ih i nove mađarske uprave – više nisu bili potrebni.

Doprinos Jurja Kolarića ovim djelom nedvojben je, ponajprije zbog sama otkrivanja Međimurske kajkavske Biblije, a potom i zbog njezina faksimilnog pretiska. Završit ćemo stoga s njegovim zaključkom da je, unatoč neiskorištenosti, riječ o „vjerskom i kulturnom spomeniku koji su međimurskom čovjeku podigli njegovi svećenici u borbi za hrvatsko Međimurje“. Iako je međimurski kraj danas nedvojbeno hrvatski te postupanje u takvu smislu više nema nekadašnju političku težinu, Kolarićev višedesetljetni rad dokaz je da svećenici koji Međimurje i Hrvatsku darivaju novim „vjerskim i kulturnim spomenicima“ ili im otkrivaju one zaboravljene i stare među nama djeluju i danas.