Škola kao društvo u malom

Film njemačkog redatelja turskih korijena Ílkera Çataka Zakon zbornice inteligentno je koncipirano i promišljeno angažirano djelo koje se bavi aktualnom temom. Posrijedi je ostvarenje koje se učinkovito nadovezuje na niz filmova slične tematike snimljenih tijekom posljednjih petnaestak godina. Počevši od izvrsne drame Razred francuskog redatelja Laurenta Canteta iz 2008, koja je osvojila Zlatnu palmu i dvije nominacije za Europsku filmsku nagradu, preko Zbornice, koja je u Puli ovjenčana Velikom Zlatnom arenom, a u Karlovim Varima Posebnim priznanjem i Nagradom Ekumenskog žirija, do recentne drame Ekskurzija BiH-redateljice Une Gunjak, koja se s nagradom vratila s festivala u Locarnu, svi filmovi koji se odigravaju u razredu i školskim interijerima posjeduju neke zajedničke osobine.

Leonie Benesch u ulozi nastavnice Carle Nowak

Škola u njima funkcionira kao dijelom metaforičko, a dijelom i stvarno društvo u malom, u kojem su najvažniji odnosi među ljudima. Ti odnosi, od onih među učenicima, njihovim roditeljima, nastavnim kadrom, pedagozima i naposljetku ravnatelji(ca)ma, odličan su materijal za različite drame. U njima je izražen angažman, etnički ili rasni, socijalni ili klasni, često i onaj vezan uz probleme maloljetničkog nasilja i agresivnosti. Razredi i škole su u skladu s društvenim stanjem etnički mješoviti, često i manjinski, smješteni na periferiji Pariza kao u Cantetovu filmu, ili nekog većeg njemačkog grada kao u aktualnom Çatakovu. Pritom se barata i stereotipima, poput pripisivanja generalnih osobina Arapima ili Turcima, a svi se filmovi kreću osjetljivim područjem političke korektnosti, s njegove pozitivne ali i s negativne strane. Autorice i autori pozorno doziraju sve elemente ili sastojke, pazeći da ne odu predaleko ili preko ruba. Sve to nalazimo u Zakonu zbornice, čija je protagonistica mlada Carla Nowak (izvrsna Leonie Benesch iz Hanekeove Bijele vrpce i serije Babilon Berlin), nastavnica matematike i tjelesnog odgoja u osnovnoj školi. Ona je posve predana poslu, nastoji sa svom djecom uspostaviti dobre odnose, naglašava im nužnost međusobne suradnje, poštovanja i prijateljstva, a u nastavi se koristi i inovativnim metodama rada.

U razredu je uvela i određene rituale, pa kad se netko iskaže znanjem u testu ili na ploči, svi učenici s Carlom plješću, a u slučaju neke stresne situacije svi zajedno s njom vrište, da iz sebe izbace negativnu energiju. U školu je uvedena politika nulte tolerancije ne samo na agresiju i nasilje nego i na bilo kakve poremećaje općenito. I sve to skladno funkcionira dok najprije ne zaredaju manje krađe, a potom i Carli iz novčanika nestane novac. No ona je skrivenom kamerom snimila krađu, žensku osobu u bijeloj košulji s prepoznatljivim dezenom dok joj izvlači novčanik iz jakne. Kad sumnja ubrzo padne na školsku tajnicu, koja jedina ima takvu košulju, zakotrljat će se gruda snijega koja će vrlo brzo prerasti u lavinu. Ne samo što će se zbog tajnog snimanja postaviti pitanje nepovjerenja među kolegicama i kolegama te narušavanja prava na privatnost, nego će se pokazati i da je tajnica majka dječaka Oskara iz Carlina razreda, buntovnoga klinca koji će protagonistici najprije zaprijetiti, a potom je i fizički napasti. Potom će i Oskarovi prijatelji objaviti novi broj školskog lista s neprovjerenim glasinama i lažima o Carli, i učinit će se da je bilo kakvo mirno i civilizirano rješenje nemoguće.

Zakon zbornice odlično je režiran film, Çatak učinkovito koristi prostore škole, sve je vrlo pregledno i funkcionalno, dramska tenzija raste i otkucava poput kronometra, situacije koje gledamo vrlo su realistične i uvjerljive, a glumci raspoloženo interpretiraju životne likove. Ukratko, posrijedi je vješto ispripovijedana priča o društvu i životu.