Rude ne nedostaje

Pandemija bolesti COVID-19 u sprezi s ubrzanim širenjem dostupnosti i iskoristivosti novih (digitalnih) tehnologija (koje više i nisu tako nove), sveprisutne onlajinizacije, u svijetu je kinematografije, među inim, uvelike kumovala tomu da se nekom novom filmu poteško izboriti za visoku medijsku pozornost koja će podjariti i zaokupiti očekivanja malne sveopće populacije. U prethodnom razdoblju, u kojem su se premijerni filmovi naveliko gledali u kinu, pompozna bi se halabuka oko kakva novog remek-djela u nastajanju, uglavnom ili isključivo ostvarena u Hollywoodu, s primjerenom, bogatoproračunskom, vrhunski razvijenom promidžbenom potporom, uspješno podizala svakih nekoliko mjeseci. Malo-malo, eto filma koji obvezno moramo vidjeti, prekretnice u povijesti, dosad neviđenog dometa u ovomu ili onomu. Za taj i takav film čuli bi i zainteresirani i nezainteresirani, od vrtićarca do umirovljenika, od poljodjelca do nobelovca, a tako proširen glas najčešće bi i urodio velikom gledanošću i komercijalnim uspjehom.

U prošloj godini do tih se visina vinulo samo jedanput, i to, zanimljivo, u toj sferi prethodno gotovo nepostojećim principom dva u jedan. To jest, za jedan golem oblak medijske prašine bila su potrebna dva filma, Barbie u režiji Grete Gerwig i Oppenheimer u režiji Christophera Nolana. Ostvarenja stilski i tematski poprilično različita i nesukladna, no koja su se počela prikazivati istoga dana (21. srpnja) te promućurnim vanjskim usmjeravanjem postadoše popkulturni fenomen nazvan Barbenheimer, pa je znatan dio publike bio uvjeren da ako pogleda jedan film, svakako mora pogledati i drugi. A valja ih vidjeti da bi se bilo u tijeku, u trendu, jer svi o tomu govore.

U Dini se može uživati već u samom pletivu vizualno-ritmičko-ugođajne teksture

Otad nije prošlo mnogo vremena, a 2024. još je na početku, u prvom tromjesečju. Aktualni filmski popkulturni fenomen, koji vjerojatno u ovoj godini neće biti nadmašen, jest spektakularna Dina: Drugi dio (Dune: Part Two) kanadsko-američkog filmaša Denisa Villeneuvea koji je, s pretežno istom stvaralačkom ekipom, potpisao uspješnog prethodnika, Dinu (Dune, 2021).

S obzirom na bujični priljev informacija o filmskom (zasad) diptihu Dini Villeneuvea, Legendary Picturesa i Warner Brosa, i vrapčići su propjevali o tome da su slikopisi temeljeni na istoimenu romanu Amerikanca Franka Herberta, objavljenu 1965, na 900 stranica, koji mnogi ljubitelji pisane znanstvene fantastike drže malne svetim gralom žanra i književnosti uopće, metafizičko-filozofičnim djelom jedva dosežne maštovitosti i slojevitosti, natopljenim mudrim i pronicavim vizijama, metaforama, simbolima prepoznatljivo zasnovanim na društveno-političkim činjenicama ondašnjeg, a i sadašnjeg svijeta, sve vješto prožeto mistično-religijskim motivima.

Prvog pokušaja filmovanja sredinom se 1970-ih latio ekscentrični čileansko-francuski redatelj Alejandro Jodorowski, no njegova ambiciozna, do tančina razrađena pretprodukcijska priprema nije naišla na produkcijski odaziv financijaša. U dokumentarnom filmu Dina Alejandra Jodorowskog (Jodorowsky’s Dune, 2013) Franka Pavicha, energični osamdesetogodišnjak Jodorowsky tri i pol desetljeća poslije neugaslim ushitom opisuje svoje tadašnje ideje, vragolasto priznajući da se za ekranizaciju Herbertova pisma odlučio intuitivnim hirom, prije no što ga je uzeo u ruke, a da mu u prvih stotinjak stranica nije bilo ni približno jasno o čemu se u romanu radi, premda mu je štivo bilo vrlo zanimljivo. Na veliki ekran Dina je dospjela 1984, u produkciji Dino De Laurentiis Corporationa, u režiji Davida Lyncha, koji se više-manje odrekao filma koji je smatrao neuspjelim, baš kao i kritika i publika, iako je s vremenom stekao kultni status, mahom kod poklonika trash-estetike.

Premda je Herbertova knjiga stekla glas filmski riskantne, zlosretne građe, treći se okušaj pozlatio. Villeneuveovom Dinom bili su zadovoljni svi, a odličan komercijalni uspjeh (435 mil. USD zarade na uloženih 165 mil. USD) osigurao je snimanje drugog dijela. Što god mislili o budućnosno-međuplanetarnoj metafizici i filozofiji Herbertove riječi pretočene u pokretne slike, Villeneuveova je ekipa u obama filmovima nadahnuto, marno, pomno izgradila raskošnu tapiseriju privlačnih, fascinantnih, začudnih obilježja i osobina koja zavodi i zanosi samom svojom filmskošću. Pretjerano rečeno, u Dini: Drugom dijelu se, kao i u prethodniku, a možda i koju mjericu više, može uživati već u samom pletivu vizualno-ritmičko-ugođajne teksture. Kako se čini, uza same hvalospjeve i golemo zanimanje publike, u nastavak franšize ne treba sumnjati, a rude ne nedostaje – sam Herbert objavio je pet knjiških nastavaka, a njegov sin Brian, u suradnji s Kevinom J. Andersonom, još dvadesetak.